Damir Šlogar: Cilj nam je pozicionirati se kao jedan od ključnih europskih centara za očuvanje povijesti videoigara

Zagreb se odnedavno može pohvaliti novom kulturnom atrakcijom koju, bez ikakvog pretjerivanja, možemo nazvati jedinstvenom na europskoj razini, ako ne i šire. Riječ je o Muzeju povijesti videoigara iza kojeg stoji Damir Šlogar, hrvatski poduzetnik i developer s više desetljeća iskustva u toj industriji. Među ostalim radio je na hit naslovima kao što su Shrek ili Battlefield, dok je u Kanadi osnovao, a potom i prodao gaming studio Big Blue Bubble, najpoznatiji po igri My Singing Monsters.

Muzej je smješten u Draškovićevoj ulici, gdje se nalazi pravi raj za sve koji vole ili su nekad voljeli provoditi sate pred ekranom ubijajući najrazličitije neprijatelje, kako ljudske tako i one iz dalekog svemira, ili u liku Super Marija pokušavajući spasiti princezu. Među nekoliko tisuća artikala, smještenih na više od 800 četvornih metara, nalaze se i klasici poput Pac-Mana iz 1980. godine i legendarnog Ponga koji datira još s početka sedamdesetih.

O svemu tome, ali i o brojnim drugim posebnostima Muzeja povijesti videoigara porazgovarali smo s Damirom Šlogarom.

Za početak, kako se rodila ideja o pokretanju Muzeja povijesti videoigara i koliko je proteklo od ideje do realizacije?

Ideja o osnivanju muzeja nije nastala preko noći. Cijeli život sam profesionalno vezan uz svijet videoigara tako da sam kroz nekoliko desetljeća sakupio pozamašnu kolekciju videoigara. S vremenom se ta privatna kolekcija pretvorila u nešto znatno veće, nešto što je tražilo javni prostor i smisleni kontekst.

Odluka da kolekciju pretvorim u muzej pala je pred kraj 2023. godine, a ozbiljne pripreme, od pronalaska prostora, preko logistike, do kreiranja sadržaja, počele su nešto kasnije.

Što se sve u njemu može razgledati? Ako se ne varam, izložbe su podijeljene po desetljećima?

Tako je, cijeli muzej strukturiran je kronološki, kako bi posjetiteljima pružio uvid u razvoj industrije videoigara kroz desetljeća. Svaka etaža muzeja posvećena je određenom razdoblju, od ranih eksperimenata u šezdesetima i prvih arkada, preko eksplozije kućnih računala i konzola u osamdesetima i devedesetima pa sve do prelaska u 3D eru i veliku ekspanziju početkom 2000-tih.

Posjetitelji mogu vidjeti više od 3.000 izložaka: od originalnih arkada poput Computer Spacea i PONG-a, preko raritetnih konzola do kućnih računala. S naglaskom na kontekst, što se tada događalo u svijetu, kako su tehnologija i kultura utjecale na igre, i obrnuto.

Koje desetljeće pobuđuje najveći interes posjetitelja i koje su igre najpopularnije?

Iako svako desetljeće ima svoje poklonike, najviše pažnje privlače osamdesete godine prošlog stoljeća. To je vrijeme kad su igre eksplodirale, u tehničkom i u kulturološkom smislu. Ljudi s nostalgijom gledaju na Commodore 64, Amigu, ZX Spectrum, kao i na prve arkadne klasike poput Pac-Mana, Donkey Konga i naravno, Tetrisa.

S druge strane, mlađa publika često se veže uz devedesete i rane dvijetisućite. Naime, to je njihovo djetinjstvo, vrijeme PlayStationa, Game Boya, Nintenda 64 i prvih ozbiljnih 3D igara.

Koliko ukupno ima artikala i odakle ste ih sve nabavljali?

Ukupno je više od 3.000 fizičkih eksponata, uključujući kompjutere, konzole, igre, periferne uređaje, razvojne verzije, promotivne predmete i još mnogo toga.

Nabavljani su doslovno sa svih strana svijeta: iz Japana, SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske… Mnoge stvari sam skupljao osobno kroz desetljeća, neke sam pronašao putem kolekcionarskih aukcija, a dobar dio dolazi iz privatnih donacija ili razmjena s drugim kolekcionarima. Svaki predmet ima svoju priču, i trudimo se tu priču prenijeti posjetiteljima.

Postoji li u Europi nešto slično Vašem muzeju? Samim time, imate li u planu proširiti se na strana tržišta, primjerice otvoriti franšizu u nekim drugim europskim gradovima?

U Europi postoje muzeji i zbirke posvećene videoigrama, ali većinom su usmjereni na pojedine aspekte, npr. tehnologiju, lokalne razvojne studije ili specifični period. Ono po čemu se zagrebački Muzej povijesti videoigara izdvaja upravo je širina – i vremenska i tematska – te razina kuriranja, pri čemu svaki eksponat ima kontekst i interpretaciju.

Što se tiče širenja, zasad smo fokusirani na Zagreb i na to da ovaj muzej zaživi kao ozbiljna kulturna institucija. No, već sada postoji interes za suradnje, putujuće izložbe i moguće satelitske projekte u drugim gradovima. Sve je moguće, ali idemo korak po korak.

Koliko je novca uloženo u projekt?

Do sada je u muzej uloženo više od dva milijuna eura. Troškovi uključuju zakup i uređenje prostora od preko 800 četvornih metara, restauraciju i zaštitu predmeta, nabavu opreme, razvoj sadržaja, multimediju i formiranje tima koji sve to može kvalitetno održavati i razvijati.

Pročitao sam da je muzej 100 posto privatno financiran. Zašto ste se odlučili na tu opciju, a ne, kako je uobičajenije, tražili investitore?

To je bila svjesna odluka. Rad s investitorima, partnerima i financijerima može često ograničiti kreativni proces. Želio sam da muzej ostane vjeran mojoj viziji (neovisnoj, edukativnoj i kulturnoj), bez pritiska da postane komercijalna atrakcija pod svaku cijenu. Privatno financiranje znači i veću odgovornost, ali i slobodu da sve radimo onako kako smatramo da treba, s dugoročnim ciljevima i jasnim fokusom na očuvanje baštine, a ne na kratkoročni profit.

U muzeju će se, ako sam dobro shvatio, održavati i predavanja, susreti s ljudima iz gaming industrije… Kada ćete krenuti s tim i možete li već najaviti neki od tih evenata?

Apsolutno. Edukativna komponenta nam je izuzetno važna, želimo biti mjesto gdje se ne samo čuva, već i dijeli znanje. Planiramo organizirati predavanja, radionice, panel rasprave i susrete s ljudima iz industrije.

Prvi ciklusi događanja kreću na jesen, a već sad imamo potvrđene goste, od developera koji su stvarali igre još u osamdesetima, do stručnjaka koji se bave očuvanjem digitalne baštine. Bit će i programa za škole, studente i entuzijaste, a dugoročno želimo razviti i stalni edukacijski program.

Općenito, koji su planovi za dalje?

Kratkoročno nam je fokus na sadržaju. Želimo što kvalitetnije predstaviti ono što imamo, osigurati dobar ritam posjeta, razviti edukativne i tematske programe te privući različitu publiku, od obitelji i škola do profesionalaca i turista.

U srednjem roku radimo na digitalizaciji dijela kolekcije, postavci novih izložbi i razmjeni sa sličnim institucijama u inozemstvu. Dugoročno, cilj nam je pozicionirati se kao jedan od ključnih europskih centara za očuvanje i interpretaciju povijesti videoigara, koji povezuje industriju, kulturu i obrazovanje. Ovo je tek početak.