Damir Cvetojević, CZIT: Problemi stranih radnika isti su u svim državama

Broj stranih radnika u Hrvatskoj, uključujući one iz dalekih država poput Nepala i Indije, posljednjih je godina u stalnom porastu. To je donijelo i niz problema s kojima se naša zemlja ranije nije susretala, među kojima je i kako im pomoći da pronađu svoje mjesto u društvu, nauče jezik i običaje te daju svoj doprinos radu tvrtke u kojoj su zaposleni. Upravo s tim ciljem osnovan je Centar za integracije i trening (CZIT) koji želi pomoći kako stranim radnicima tako i tvrtkama. O svemu tome popričali smo s Damirom Cvetojevićem, idejnim pokretačem i osnivačem CZIT-a.

Za početak, kako se rodila ideja o osnivanju Centra za integracije i trening?

Već 24 godine živim u Norveškoj, gdje sam završio fakultet, osnovao porodicu i radio cijeli svoj životni vijek. Prvo sam imao svoju firmu, onda kasnije prešao u jednoj korporaciju (dnv.com) i tu proveo šest godina. Tada sam prešao u Nemko.com gdje sam i sad. Radeći gotovo 14 godina u korporacijama u Oslu, svaki dan se suočavam s raznim kulturama, nacijama. Poslovno sam puno putovao i dalje putujem te vidim da gdje god da se dođe postoji problem s kulturnim razlikama, jezikom, komunikacjijom. I gdje da odete uvijek je tu netko stranac. Par stvari me ponukalo na ovu ideju, ponajprije moje osobno iskustvo. Mislim da sam se dobro integrirao, imam dobar posao, imam jako dobar CV sa internacionalnim iskustvom, ali moje ime je “problem“. Nije isto aplicirati se za kao Damir ili kao Thor. A što bi tek bilo da se nisam integrirao. Možda ne dobijem posao tako brzo kao “domaći”, ali opet dobijem.

Ako dođete u državu gdje se priča samo engleski, a ne naučite lokalni jezik, kada dobijete otkaz ste izgubljeni, možda ćete se morati i odseliti. A da ne govorim o potencijalu koji strani radnik može posjedovati, a da se to i ne zna, zbog čega tvrtka ne iskoristi taj potencijal.

Svaka država ima neke programe za izbjeglice, azilante, ali kad čovjek dobije radnu dozvolu je po dolasku prepušten sam sebi. Ovisno o državi ili poduzeću, znaju postojati neki priručnici koji bi vam trebali pomoći oko nekih praktičnih stvari vezanih uz stanovanje, radne dozvole i slično, ali sve je to jako limitirano.

Sve što se događa u Skandinaviji, za nekih 10-20 godina dođe i na Balkan. Ove probleme s integracijom Skandinavci su imali prije 20-30 godina, a sad se s njima susrećemo i u Hrvatskoj. Norveška kao jako razvijena država generalno puno ulaže na inkluziju, ali i dalje postoje problemi. Ljudi dođu raditi na samo par godina, nakon čega se planiraju vratiti kući pa se ne žele previše ili uopće integrirati. Onda im se rode djeca, kasnije dobiju i unuke te ostanu u državi do svoje smrti, totalno neintegrirani.

Zato sam došao na ideju pokrenuti jednu priču koja će pomagati poduzećima koja imaju strane radnike i brinu o svojoj reputaciji, a ne znaju kako taj problem riješiti. Ima dosta tvrtki koje svjesno ili nesvjesno ni “domaće” radnike ne tretiraju najbolje, a šta se tek događa sa stranim radnicima?

Koje sve aktivnosti CZIT ima u planu?

Primijetio sam da postoji problem komunikacije, razumijevanja i moja ideja je da naša organizacija bude most između managementa i samih radnika.

Nije samo management taj koji treba neku drugu perspektivu, tu su i strani i domaći radnici koji bi trebali to sve proći. Kroz kratke radionice planiramo utvrditi kakve izazove određena poduzeća imaju i onda im pokušati pomoći kroz dugoročne “tailor made” treninge i radionice. Kako poslodavcima tako i samim radnicima.

To je prvi dio naše udruge. Drugi dio je pomoći vladi, a i lokalnoj zajednici. Da ne dođe do getoizacije kada se ti ljudi za koju godinu počnu i stalno nastanjivati sa svojim obiteljima. Jedna od razvijenih država kao Švedska je zbog loše integracije došla u situaciju da postoje dijelovi velikih gradova gdje čak ni policija ne “smije” ući. U Oslu su trećina stanovnika stranci. Već sad postoje dijelovi grada i škole gdje više godina za redom nema niti jedno “etnički norveško dijete“ pri upisu u prvi razred.

Želim biti na relaciji Norveška – Hrvatska (Balkan) i spojiti znanje, prakse, udruge, institucije iz Norveške i prilagoditi to našoj poslovnoj politici, kulturi i tradiciji.

Koje bi bile glavne razlike između Vaše i ostalih organizacija koje pomažu integraciji stranih radnika?

Odradio sam veliko istraživanje i nisam našao niti jednu organizaciju na području Hrvatske i Balkana koja se bavi isključivo tom problematikom. Ni na svjetskoj razini nije bolje. U Norveškoj ima samo jedna fondacija koja se bavi sličnom problematikom, ali su fokusirani lokalno i isključivo žele pomoći tvrtkama u Norveškoj. Više informativno, a ne sa konkretnim programima. Mi imamo dugoročne programe, konzultacije i nećemo odustati dok ne dođemo do rezultata koji smo na početku zajedno s poslodavcem postavili.

Drugačiji smo jer u fokusu imamo dobrobit i tvrtki i samih radnika. Neke organizacije koje imaju veliki problem fluktuacije imaju želju nešto popraviti, ali ne znaju gdje krenuti i kako početi. Raditi istu stvar, a očekivati drugačiji rezultat je samo trošenje vremena i resursa. Zato treba probati nešto sasvim drugačije probati, nešto što nisu probali dosad, a to je CZIT.

Razlikujemo se i po tome što stojimo iza onoga što nudimo i jako smo realni u postavljanju ciljeva (KPI-a). Naš cilj je model “succession fee” po završenom projektu, a ne dobra priča na početku i onda slaba realizacija.

Mislim da je moje iskustvo i ono ostalih članova ključno u tome, a ujedno i glavna razlika između nas i drugih organizacija.

Na koji način Centar planira olakšati inkluzivnost stranaca u hrvatske firme?

Ključ uspjeha vidimo u dugoročnom programu (koji je sastavljen od intervjua, internih analiza (audita), edukacija, radionica…) koji prilagođavamo svakoj firmi na osnovu dvodnevnih radionica, razgovora za upravom (u fokusu je strategija firme) i s odjelom ljudskih potencijala (da vidimo koje informacije imaju o fluktuaciji).

Poslije toga dolazimo s modelom koji je poseban za to poduzeće.  Hoće li to biti proces za koji treba tri, šest ili više mjeseci ovisi o rezultatima naše analize i same radionice, kao i o cilj koji je sama firma postavila.

Imamo tri modela radionica: tri puta po sat i pol online kao svojevrsni intro (može biti i uživo), jednodnevnu radionicu za manje tvrtke te onu dvodnevnu. Mislimo da je dvodnevna radionica idealna za početak. To je dovoljno vremena da dođemo do “aha“ efekta kod učesnika radionice (posebno uprave), a i nama daje dovoljno vremena za napraviti analizu i vidjeti koji je problem.

Radionice bi bile podijeljene na četiri dijela. Prvi dio je radionica sa upravom i HR-om, drugi s lokalnim radnicima, treći sa stranim, dok bi završni bio teambuilding.

Koliko ljudi zasad imate u svom timu?

Trenutno imamo petero stalnih učesnika o kojima se više može doznati na našim stranicama. Hrvoje je zadužen za Hrvatsku, a riječ je o bivšem veleposlaniku u kraljevini Norveškoj.

Milan je poduzetnik zadužen za BiH koji ima ogromno iskustvo u radom s internacionalnim tvrtkama. Nadja (Nadežda) je zadužena za Srbiju, inače je strankinja na Balkanu s preko 13 godina integracije. Imamo još jednu osobu zaduženu za administraciju.

To su stalni članovi, a već sad imamo partnerstvo s više institucija, veleučilišta, fondacija na Balkanu i u Norveškoj. Partnerstva planiramo koristiti na radionicama ili kasnije u procesu implementacije nove strategije s fokusom na integraciju stranih radnika.

Iz Vašeg iskustva, kao i iz brojnih intervjua koje ste radili, koji su najveći problemi s kojima se susreću strani radnici u Hrvatskoj? I koliko se ti problemi razlikuju od onih stranih radnika u drugim zemljama?

Iz mog iskustva, kao i iz brojnih intervjua koje sam odradio, problemi su slični ako ne i identični.

• Radnici su generalno tretirani kao niža rasa, ljudi drugog reda
• Poduzeća nemaju gotovo nikakve programe za integraciju radnika
• Nikakav “follow up” kojim bi se utvrdilo trebaju li ti ljudi pomoć dugoročno ili kratkoročno
• Lokalni radnici nemaju nikakve informacije o svojim novim kolegama, kulturi, navikama, potrebama
• Direktna diskriminacija gdje domaći radnici imaju lakše poslove, manje i kraće rade od stranaca
• Nepoznavanje svojih prava što kod poslodavaca, što u samoj državi
• Kulturne razlike i navike
• Nepoznavanje jezika i uopće mogućosti za učenje hrvatskog (lokalnog) jezika
• Loši uvjeti stanovanja i življenja
• Predrasude

Problemi stranih radnika su generalno slični nebitno u kojoj se državi radi. Naš način i pristup problemu je jedinstven, baziran na osobnim iskustvima i analizama. Jer čak i kad imate ljude visoko kvalificirane, to ne znači da se oni mogu lako snaći u bilo kojoj novoj državi, ako ne dobiju dobre programe i mogućnost razumijevanja potencijalnih problema od strane HR-a. A zamislite ljude s manjim kvalifikacijama, oni tek imaju problema.

Kakva je po tom pitanju situacija u Norveškoj gdje živite?

U Norveškoj je generalno isti problem. Država puno ulaže u integraciju stranaca, azilanata izbjeglica, ali ljudi koju dođu raditi u bilo kojoj firmi više nisu državni problem. Tako da je istina da postoje primjeri dobre integracije, ali to je uglavnom zato što su izbjeglice imali dobre programe i nakon dosta godina su se uspjeli integrirati i počeli raditi. To, međutim, nisu ljudi radne migracije.

Da bi došli u Norvešku raditi, ili bilo koju drugu državu, viza se mora dobiti prije dolaska u tu državu. I kad se jednom dođe, država nema s vama ništa, nego su ljudi osuđeni na poslodavca ili da se sami snalaze. Pošto poslodavac malo ili gotovo ništa na tome ne radi, ljudi su prinuđeni ostati u svojim grupama i tako dolazi do getoizacije i početka velikog problema.

U Norveškoj je najveći problem bolovanje. Norveška je prva u svijetu s upotrebom/zloupotrebom bolovanja. Radnik ima pravo na 100 posto plaće i to do godinu dana. Naravno da treba imati potvrdu od doktora, ali do toga nije problem doći i tako kreću problemi.

Razgovarao sam s jednom firmom koja ima preko 4.000 zaposlenih u Norveškoj. I kad imate 10-20 posto ljudi na bolovanju (ovisno u kojem razdoblju, jako često se bolovanja spajaju s godišnjim) i svakih 2-3 tjedna dođu s produženjem bolovanja ili se vrate na posao na dva–tri dana pa ponovno odu (iako država plaća to bolovanje, a ne poduzetnik), tvrtka ima ogromne probleme jer ne zna kad će radnik doći na posao. Ne može mu dati otkaz, ne može uzeti neku zamjenu i tad kreće s kašnjenjem, penalima…

Isto tako je problem i “normalna“ fluktuacija, cijena zamjene radnika u Norveškoj je od 50.000 eura naviše i kad vam ode 10-15 posto radnika godišnje to je ogroman trošak.

Kada smo dogovarali intervju, spomenuli ste feedback kojim ste jako zadovoljni. S kim ste dosad sve kontaktirali i kakve su bile njihove reakcije na vaš projekt?

Pošto radimo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH imamo različite “strategije“. U Hrvatskoj smo više fokusirani, ali ne i isključivi, na tvrtke. U Srbiji smo trenutno smo više u dijalogu s raznim ministarstvima.

Razgovarali smo s više veleposlanstava, projekt im se jako sviđa i spremni su nas podržati. Isto tako ako mi pomognemo stranim radnicima da ostanu u Hrvatskoj, gdje nam trebaju, manji je pritisak na ostatak zapadne Evrope.

Što se ministarstava tiče to su dugoročni projekti. Jedna od opcija je da pomognemo poduzećima tako što prije dovođenja stranih radnika u firme, management, HR i sami strani radnici moraju proći naše radionice i edukacije.

Već smo i u pregovorima s par HR konferencija kojima je naša tema jako zanimljiva i žele da sudjelujemo.

Razgovarali smo s različitim veleučilištima koji se bave leadershipom, managementom, HR-om. Isto su zainteresirani da budemo gosti i održimo predavanja i radionice.

Što se BiH tiče, trenutno je broj stranih radnika puno manji nego u Hrvatskoj i Srbiji tako da smo i tu prisutni, ali s malo manjim angažmanom.

U Bosni pokušavamo doći do Arapske zajednice i s njima prvo napraviti razgovore pa onda kasnije neke kampanje da približimo te ljude lokalnoj zajednici. Oni nisu neminovno radna migracija, često su tu cijele obitelji, ali gotovo da ne postoji nikakva integracija. A*ko su kupili kuće, stanove, sviđa im se klima i slično, velika je šansa da i ostanu. A opet imamo geto, mržnju, ponovno nastaje problem.

Početkom travnja održat ćete i prvi od tri webinara za članove Hrvatske gospodarske komore, što im pripremate, koje će sve teme biti obrađene na webinaru?

Ovo će biti kratki webinari gdje u fokusu imamo predstaviti se tko smo, što radimo i generalno o inkluziji. Kratki webinari su dobar početak, ali tu se nažalost ne može previše duboko ići u bit problema. Tako da to vidimo opet kao neki dobar početak za osvijestiti taj problem. Jer puno obrtnika ima svega par radnika, bilo domaća ili strana i onda je šansa za nesporazum manja jer su kao obitelj. Ali isto tako ima i onih s 30, 40 ili 50 zaposlenih, pogotovo u građevini. Njima bi mogli biti interesantni, a kratki webinar je super format za provjeriti treba li im to ili ne.

Osim toga, koji su planovi za dalje?

Težimo postati vodeća organizacija u području inkluzije i integracije na Balkanu i u EU, nudeći inovativna rešenja i najbolje prakse.