Bogatstvo za lutku: Barbie prodana za 272.000 eura, a kolekcionarskih igračaka ima i u Hrvatskoj

Labubu lutka, visoka 131 centimetar, prošloga je mjeseca prodana za 140.000 eura na aukciji u Pekingu. U pitanju je najskuplji primjerak vrste igračaka koje je prije desetak godina kreirao hongkonški umjetnik Kasing Lung, a popularnost tih neobičnih čudovišta u posljednje je vrijeme porasla nakon što su ih na društvenim mrežama počele pokazivati pop-zvijezde poput Rihanne i Dua Lipe.

Premda će se plaćanje tolikog iznosa za lutku mnogima činiti kao ludost, treba napomenuti da spomenuti Labubu ni približno nije najskuplja igračka na svijetu.

Ta je titula pripala jedinstvenoj Barbie lutki koju je napravio dizajner Stefano Canturi i koja je 2010. godine prodana za 302.500 dolara (272.250 eura). Velik dio njezine vrijednosti nalazi se u ogrlici: rijetkom Argyle ružičastom dijamantu od jednog karata, uz pripadajući dijamantni prsten.

Druga na listi je figurica nekoć popularne serije “G.I.Joe” iz 1963. koja je 40 godina kasnije prodana za 200.000 dolara (oko 180.000 eura).

Predstavljen 1964. godine, G.I. Joe nastao prema konceptu vojnog veterana Stanleyja Westona koji je za to dobio dvostruko manji iznos od onog za koji je prodana spomenuta figura. On je, naime, odbio naknadu tantijeme pa je prava na G.I.Joea ustupio za samo 100.000 dolara.

Najviše igračaka na listi deset najskupljih stiže iz popularnog filmskog serijala “Zvjezdani ratovi”. Zajedno sa svojim službenim proizvođačem igračaka, tvrtkom Kenner, napravili su više od 100 figurica za prvu filmsku trilogiju te ih prodali više od 300 milijuna.

Namjerno ili zbog tvorničke pogreške, proizvedeno je i nekoliko izuzetno rijetkih figurica Bobe Fetta, Jawe, Obi-Wana Kenobija i Dartha Vadera, od kojih je najskuplja ova prva. Tako se igračka Bobe Fett koji ispaljuje raketu našla na trećem mjestu zahvaljujući cijeni od 185.500 dolara (166.950 eura) za koliko je prodana 2019. godine.

Osim njegove, među najskupljima su još četiri “Star Wars” figurice, dok je najstarija na listi, koju je sastavio portal public.com, lutka Mickeya Mousea iz 1930. godine. U pitanju je limeni motor na navijanje s Mickeyjem i Minnie, proizveden u Njemačkoj za britansko tržište. Postoji samo oko 18 primjeraka, a ovaj prodan za 110.000 dolara (99.000 eura) bio je jedini poznati primjerak u originalnoj kutiji.

Još starije igračke moguće je pronaći u zbirci Hrvatskog školskog muzeja (HŠM).

“Najstarije igračke iz Zbirke igračaka HŠM-a datiraju iz 19. stoljeća. To su drveni dječji klavir iz druge police 19. stoljeća nepoznatog autora i drveni dječji namještaj koji je izrađen, pretpostavljam, za djevojčicu plemićke ili dobrostojeće građanske obitelji s kraja 19. stoljeća i njenu kućicu za lutke. Također se u Zbirci nalazi i lutka s kraja 19. stoljeća iz njemačke tvornice Robert Carl Doll Company napravljena od celuloze i porculana. Inače, prve igračke u HŠM su stigle još 1901. godine, a u pitanju su kompleti od kamenčića za gradnju i slaganje Stainbaukasten, dar tvornice T. A. Richer & Comp. iz Beča koji izgledaju kao preteča modernih Lego kockica”, kazala nam je viša kustosica i arhivistica HŠM-a Sanja Nekić.

Zbirka muzeja danas broji 1.500 igračaka. Među njima je najviše domaćih, ali i onih iz ostalih zemljama u okruženju. Prema vrsti građe, pojasnila je Nekić, u Zbirci se nalaze lutke, plišane, drvene i gumene igračke, društvene igre, razna vozila (automobili, kamioni, vlakovi, avioni…) te druge tradicijske i različite igračke kojima su se igrala djeca od kraja 19. stoljeća do današnjih dana.

“Krajem 2018. godine HŠM je pokrenuo je akciju “Slatko sjećanje na djetinjstvo”, u kojoj je zamolio vjerne i nove posjetitelje na darovanje različitih predmeta vezanih uz djetinjstvo i dječju svakodnevicu. Tom prigodom prikupljeno je 500-ak raznih igračaka koje su dokumentirane, preventivno zaštićene, pojedine i restaurirane, invertirane u informacijskom sustavu za obrtu muzejske građe M++ (danas Modulor) i brižno pospremljene kao zanimljiva građa za proučavanje povijesti djetinjstva i školovanja u Hrvatskoj. Tijekom akcije sakupljene se igračke nastojalo dokumentirati sa što više podataka od već standardnih i obveznih podataka kao što su vlasništvo, mjesto nastanka, vrijeme i slično. Osobe koje su poklonile igračke zamoljene su da se prisjete njene uporabe, načina kako su se igrale, ime igračke ili neke zanimljive anegdote vezane uz poklonjenu igračku. Tako su poklonjene igračke, osim osnovne funkcije da postanu muzejski predmet za proučavanje i izlaganje dobile i jedinstvene djeliće priča o odrastanju i djetinjstvu”, kazala je naša sugovornica.

Hrvatska se u vrijeme bivše države mogla pohvaliti nekolicinom uspješnih tvornica igračaka. One će uskoro dobiti vlastitu izložbu čije detalje nam je otkrila Sanja Nekić.

“Već polovicom 20 stoljeća u Hrvatskoj radi tvornica koja proizvodi igračke ne samo za domaće tržište nego i austrijsko, nizozemsko i grčko. Riječ je o zagrebačkoj tvornici “UZOR”, danas zaboravljenoj ili malo poznatoj, no uspjela sam u Arhivu pronaći podatke o njenom radu, proizvodnji i izvozu igračaka u inozemstvo. Radi se o 1954. i 1955. godini kada je nabava sirovine (polivinil klorida) bila izazovna baš kao i postići već tada visok standard kvalitete za izvoz. Vrlo zanimljivo i izazovno razdoblje, no s velikom sigurnošću mogu ustvrditi da je to prva tvornica na današnjem prostoru Hrvatske koja je izvozila takvu vrstu igračaka. Kasnije se njen pogon plastike više orijentirao za potrebe medicinske i vojne industrije, a igračke su bile usputna “ostavština”, što je vjerujem dalo prostor zagrebačkoj tvornici Biserka da se razvije u tvornicu kakvu je pamtimo”.

Sve hrvatske regije imale su jednu do dvije tvornica igračaka: Jugoplastika u Dalmaciji, 25. maj i Labinprogres u Rijeci i Istri, Tik-Tak u Krapini, Lio u Osijeku, a bilo je i manjih tvornica i/ili pogona koji su opskrbljivali ili radili za ove velike.

Danas se, istaknula je Nekić, puno govori o hrvatskim igračkama iz 20. stoljeća, ali manje o tvornicama u čijim pogonima i radionicama su nastale, a koje su s velikim uspjehom radile i izvozile svoje proizvode i izvan Jugoslavije. Koliko je vremena, rada i truda bilo uloženo u nastajanje pojedine igračke govori i činjenica kako su pojedine spomenute tvornice imale posebne dizajnere samo za igračke, dok je Tvornica Biserka bila poznata i po posjedovanju licence tvornice Disney kao jedina na području jugoistočne Europe.

“Ukratko izložba je zamišljena kao kraći povijesni pregled promjene paradigme igračke tijekom 20. stoljeće, povijesni pregled rada tvornica igračka na području današnje Hrvatske sagledan u širem društvenom kontekstu, s posebnim osvrtom na kvalitetu, vrstu, ali i dizajn pojedinih igračaka koji su bili prepoznati i van granica današnje Hrvatske, a koje su danas s pravom dijelom nacionalne kulturne baštine”.

Na pitanje o razlikama između tih igračaka i onih iz SAD-a ili Zapadne Europe, Sanja je naglasila da domaće tržište nije puno zaostajalo.

“Možda su detalji bili siromašniji u smislu da se autiću nisu mogla otvoriti sva vrata, da lutka nije imala sve savitljive udove i da joj je odjeća bila “siromašnijeg” sadržaja, ali su materijali ostali dosta dugo prirodni, postojani i ja bih se usudila reći – dugotrajniji. S obzirom na to da su igračke bile “siromašnije” ili jednostavnije, ako možemo tako reći, ostavljale su dosta prostora djeci za maštu pri igranju pa su imale i izraženiji edukativni karakter. Isto tako u našim tvornicama bilo je dosta inovativnih artikala koje su se izvozili, osobito se to odnosi na Jugoplastikin asortiman plastičnih igračka, Biserkinu Disney licencu, dok je krapinska tvornica Tik-Tak u jednom trenutku proizvodila je maskote ne samo za domaće tržište nego i njemački Bayern. Mehanotehnika je tu bila pravi prvak ali ona je slovenska tvornica pa nije u fokusu teme. Inače, to je i jedina tvornica igračaka iz tog razdoblja koja je opstala i danas radi. Zaključak – bilo je razlike, ali su domaće igračke bile konkurentne, neke možda i bolje”.

Za kraj nam je otkrila i koje su igračke iz Zbirke HŠM-a najrjeđe, a koje najvrjednije.

“Vrijednost igračke s muzeološko-edukativnog kriterija jest koliko je ona bila u upotrebi, kakva je bila njena uloga kao didaktičko sredstvo, koja joj je uloga bila u igranju, odrastanju, školovanju i što je značilo imati takvu igračku. Iz tog konteksta važne su nam sve igračke domaćih tvornica, tradicijske igračke kao i one ručno rađene koje su unikatne. Početkom 20. stoljeća bilo je naravno važno uopće imati igračku jer nje bila svima dostupna. Prve gumene igračke tvornice “UZOR” su jako rijetke i stare, Biserkini Mickey i Mini su statusno bili jako važni, osobito oni veći od 20 centimetara i viši, a posebno su fora bile figure maskote sportskih klubova ili “pravih” likova koje su radili Biserka i Jugoplastika (igrači Dinama, Hajduka, Partizana, Jugoplastike…). U to vrijeme bila je to prava euforija, a danas su to kolekcionarski primjerci koji na tržištu mogu postići zavidnu cijenu. Osobito su na cijeni Biserkine Disney figurice čiji su likovi imali neki detalj samo za “istočno” tržište, primjerice Šiljo kauboj”.