Nepoznavanje hrvatskog jezika i manjak volje da ga nauče i tako se lakše uklope u društvo, ali i diskriminacija od strane domicilnog stanovništva, neki su od najvećih problema s kojima se trenutačno suočavaju radnici iz dalekih azijskih zemalja, pokazalo je istraživanje Instituta za migracije.
Na konferenciji Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i Instituta za istraživanje migracija “Migracije, tržište rada i integracija: Hrvatska sutra” predstavljeno je istraživanje o stranoj radnoj snazi u Hrvatskoj, odnosno o kvaliteti njihovih života u našoj zemlji.
Iva Tadić iz Instituta za istraživanje migracija kazala je da je anketa među stranim radnicima napravljena u prosincu prošle i siječnju ove godine na uzorku od 400 sudionika, od čega su 83 posto bili muškarci. Najveći dio ispitanih, oko 90 posto, u dobi je do 40 godina, dok je najviše anketiranih bilo iz Filipina, Nepala i Indije. Rezultati su, uz ostalo, pokazali da natpolovična većina ispitanih nema djecu, da ih je većina u braku, a da su u Hrvatsku došli iz ekonomskih razloga.
“Ovdje dolaze zbog zarade, odnosno zbog teških uvjeta u njihovim zemljama, a 90 posto tih ljudi šalje novac svojim obiteljima”, naglasila je Tadić.
Iako rezultat o njihovom obrazovanju, napomenula je, treba uzeti s rezervom, jer se to nije provjeravalo, 90 posto njih reklo je da ima srednju stručnu spremu ili fakultet. Konkretno 50 posto anketiranih istaknulo je da ima SSS, a oko 40 VSS. Većina ih ovdje radi u prijevozu, odnosno dostavi, i ugostiteljstvu, a na puno radno vrijeme zaposleno je čak 78 posto ispitanih. Problem je što čak 70 posto stranaca koji rade u Hrvatskoj ne govori naš jezik, ali i što jezik ne uče sustavno, nego usput, na poslu. Tek osam posto odgovorilo je da hrvatski jezik govori tečno. Ogromna većina, više od 90 posto, planira u Hrvatskoj ostati najmanje 10 godina, a dobar dio njih i do mirovine.
Nadalje, više od polovine anketiranih u Hrvatsku planira dovesti i obitelj, prenosi Hina. Vezano uz njihovo fizičko i psihičko stanje, 66 posto ih je odgovorilo da imaju povišenu razinu stresa, ponajprije zbog osjećaja diskriminiranosti, odnosno odbacivanja od domicilnog stanovništva. Isto tako, sedam posto ih je reklo da imaju neke psihičke tegobe. Njih 87 posto smatra da imaju pravo na istu kvalitetu života kao hrvatski građani. Upitani o kvaliteti života u Hrvatskoj, na skali od jedan do 10, svoj su boravak ovdje ocijenili ocjenom 4,2.
Dopredsjednik HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika Samir Hošić rekao je da se naša zemlja suočava s fenomenom dolaska velikog broja radnika iz dalekih zemalja, koji se trebaju integrirati u društvo, a što nije lako. Podsjetio je i da smo i prije imali strane radnike, ali iz obližnjih zemalja, tako da nije bilo jezične prepreke, no i da se dio tih radnika nikada nije snašao u Hrvatskoj. Na dolazak stranih radnika u Hrvatsku gleda pozitivno, rekavši da bi bez tih ljudi izostao rast gospodarstva kakav danas imamo.
“Definitivno trebao raditi na integraciji stranih radnika u naše društvo, ali to je izazov koji će ostati jako dugo ispred nas”, kazao je Hošić, dodavši da je njihov najveći izazov nepoznavanje hrvatskog jezika, ali i brojne administrativne prepreke dok se napokon ne zaposle. Naglasio je da od devet stranih radnika u njegovoj tvrtki tek jedan pokušava naučiti hrvatski jezik.
Pročitajte još:
Ravnateljica Instituta za istraživanje migracija Marina Perić Kaselj podsjetila je da se u hrvatskom društvu događaju demografske promjene i da se paralelno prate dva procesa.
“Nekad smo bili tradicionalno iseljenička zemlja, a sada postajemo useljenička zemlja”, rekla je Perić Kaselj, dodavši da najveći broj radnika dolazi iz udaljenih azijskih zemalja, no nešto i iz regije. Istaknula je, međutim, da imamo i povratak naših iseljenika. Zalaže se za proaktivnu migracijsku politiku, jer migracija nije samo fizički, već i socijalni proces.
