Po posljednjem godišnjem zvještaju Svjetske federacije za robotiku (IFR) za 2024. objavljenom krajem rujna Hrvatska proizvodna industrija još uvijek debelo kaska ne samo za daleko razvijenim državama već i za zemljama u susjedstvu po raširenosti robotike u industriji.
Po podacima IFR-a, međunarodnog udruženja za promicanje robotike sa sjedištem u Frankfurtu, u četiri zemlje koje grupiraju u Balkansku regiju (Slovenija, Hrvatska, BiH i Srbija) instalirano je prošle godine 1.094 industrijskih robota, što je pad od 13 posto u odnosu na 2023. i predstavlja već drugu godinu pada u odnosu na vrhunac iz 2022. kad ih je instalirano 1.317.
U toj brojci Slovenija daleko prednjači, i na nju otpada oko dvije trećine instalacija novih robota (731). Iza nje je bila Srbija, s udjelom od 22 posto, tj. 239 novih industrijskih robota. Hrvatska se smjestila na trećem mjestu, s udjelom od 11 posto novih instalacija u regiji, ili 117 robota, dok je BiH dobila tek 7 novih robota. Ipak, u odnosu na prethodnu godinu jedino Hrvatska bilježi rast, i to od impresivnih 58 posto.
Slovenija je prošle godine imala gustoću od 1.819 robota na 10.000 zaposlenika u industriji, što je najveći omjer ne samo od svih zemalja središnje i istočne Europe, već nadmašuje i udjele robota u proizvodnji u velikim velesilama poput Njemačke, SAD-a ili Japana. Radi se i o ogromnom skoku u odnosu na 2020., kad je gustoća bila tek 823 robota na 10.000 radnika, što znači da je u posljednje četiri godine došlo do prave eksplozije robotike u susjednoj nam državi.
Ipak, iz IFR-a napominju da je do tolikog pomaka došlo ne samo zbog instalacije novih robota već i zbog velikih otpuštanja u slovenskoj automobilskoj industriji u proteklim godinama. Kad se gleda gustoća robota u sektorima izvan automobilske industrije, gustoća je oko 210 robota na 10.000 radnika – što je još uvije više nego u drugim zemljama središnje i istočne Europe, i slično razinama koje bilježi Austrija.
Iako te četiri zemlje čine relativno maleno tržište za robotiku, vidi se rast tog sektora, a posebno vrijedi istaknuti da je japanska Yaskawa – jedna od vodećih svjetskih kompanija za proizvodnju industrijskih robota – pokrenula vlastitu proizvodnju u Sloveniji.
U prognozama za budućnost IFR pripisuje dosadašnji rast robotike u Sloveniji dobroj geografskoj lokaciji, integraciji u europsko tržište industrijske opskrbne lance, i pristup EU fondovima – iako dodaje da tamošnju ekonomiju opterećuju visoki porezi, pretjerana regulativa i visoki troškovi radne snage. U Srbiji općenito padaju investicije, koje između ostalog pate i zbog političkog pozicioniranja između EU s jedne strane i Rusije i Kine s druge. Iako Hrvatska dijeli neke od prednosti koje ima i Slovenija, iz IFR-a ne očekuju dramatičan rast robotike u Hrvatskoj jer kažu da je gospodarstvo orijentirano na turizam.
O prilikama i problemima robotizacije industrije u Hrvatskoj popričali smo za Financije.hr s Darijom Novakom, predsjednikom uprave zagrebačke tvrtke PROEL Automatizacija, dio grupacije od više malih tvrtki koje se bave distribucijom strojnih dijelova za proizvodnju, te projektiranjem i izgradnjom automatiziranih industrijskih procesa. Kompanija je prisutna i u Sloveniji i BiH, u kontaktu je s 4.000 kupaca iz proizvodnog sektora, a od oko 40 zaposlenika njih desetak se bavi robotikom.
Novak kaže da u Hrvatskoj nema većih tvrtki koje se bave implementacijom robotike, i da se obično radi o malim tvrtkama sa 3-4 zaposlenika. Za visoke stope robotizacije u Sloveniji Novak također ističe utjecaj automobilske industrije.
“Kod njih je širenje automatizacije puno veće jer su i oslonjeniji na autoindustriju i imaju više kompanija dobavljača za taj sektor. To je svakako jedan razlog. Primjerice, mi smo radili u Sloveniji sa nekim firmama koje su dobavljači za BMW, Mercedes i slične marke, na strojevima za provjeru kvalitete. U takvoj industriji proizvodni proces mora biti robotiziran, a ta naslonjenost Slovenije na njemačku ekonomiju je svakako dovela do toga.”
Novak dodaje da vlasnici kompanija znaju da će uvođenjem robota dobiti ponovljivost i kvalitetu u situacijama kad se moraju proizvesti velike serije nekog proizvoda, i da nema smisla na to trošiti ljude koji su puno bolji za kompleksnije zadatke i dodaje da je u Hrvatskoj jedan od problema i što se u proizvodnji rade male serije, što znači da je u takvim procesima robotizacija manje isplativa.
“Mi smo se krenuli baviti robotizacijom oko 2017., zbog većih izdvajanja iz EU fondova, jer smo u to vrijeme očekivali porast popularnosti i šireg prihvaćanja robota u proizvodnji. Mislili smo da će zbog nestašice radne snage i sve većeg odseljavanja Hrvata u zapadne zemlje rasti i potražnja za robotima. No, sad smo već nekoliko godina u krizi robotike, zbog cijelog niza neočekivanih kriza koje su uslijedile u godinama nakon tog. Od negdje 2018. trend je postao da se problem radne snage rješava uvozom jeftinijih stranih radnika – no to nije rješenje, jer danas da bi ste uopće opstali u europskoj industriji morate imati velike serije, morate imati kvalitetu, i morate imati kupce – jeftina radna snaga jednostavno nije u stanju obavljati kompleksne radnje,” objašnjava Novak.
Novak kaže da se osjećao rast potražnje sve do pandemije Covida-19, a potom je uslijedila serije nesretnih događaja.
“Onda je naravno došlo do pada investicija, a potom je došlo do krize opskrbnog lanca i velike nestašice čipova i elektronike za robotiku, pa se onda na naručene robote moralo čekati i po godinu dana. Onda je to prošlo, pa je došao rat u Ukrajini, i rast cijena energenata i inflacija, pa su tvrtke odgodile svoje investicijske planove, jer ni same ne znaju hoće li opstati. Sad je njemačko gospodarstvo već par godina u padu, pa opet zbog toga ima i manje posla u svim zemljama koje se oslanjaju na njemačku industriju, kao što su Mađarska, Slovačka, Slovenija, itd.“
Novak kaže i da je u Hrvatskoj jedna od otegnotnih okolnosti sporost realizacije projekata, što opet proizlazi iz manjka kapitalnih investicija.
“Od trenutka kad damo ponudu nekoj tvrtki koja nam se obrati pa do same implementacije rješenja može potrajati od šest mjeseci do dvije godine. To traje toliko dugo jer firme često puta čekaju EU fondove za financiranje robotike, a to je pak rezultat činjenice da nemaju dovoljno sredstava za investiciju. Naime, roboti nisu baš jeftini – jedan industrijski robot može koštati i 100.000 eura, a čak i većim firmama kojima bi možda trebalo 5-6 takvih robota to je ogroman izdatak. U toj industriji smatra se da je povrat investicije do tri godine visoko isplativ, a prihvatljivo je do pet godina – sve dulje od tog se jednostavno ne isplati.”
Što se tiče proizvodnih sektora, iz IFR-a kažu da je najveći korisnik robota u regiji metalska i metaloprerađivačka industrija, na koju otpada oko 29 posto svih novih instalacija, te automobilska industrija na koju ide 22 posto njih. No, u oba slučaja je većina instalacija u tim sektorima obavljena u Sloveniji i Srbiji.
“Mi smo u Hrvatskoj radili neke projekte u prehrambenoj industriji, kemijskoj industriji, i slično, i imamo dosta iskustva s projektima automatizacije u inozemstvu. Ne samo što je u Sloveniji robotizacija daleko raširenija, mislim da će nas polako i BiH prestići. I tamo je relativno razvijen metalski sektor, a postoji već i dobar broj podružnica njemačkih firmi koje traže visoki standard kvalitete.”
U Hrvatskoj nema proizvodnje samih robota, već proizvodne kompanije nabavljaju robote iz uvoza renomiranih svjetskih proizvođača, kao što su švedsko-švicarski ABB, njemačka Kuka ili japanska Yaskawa. No, postoji malen ali relativno uspješan sektor tvrtki koje se bave servisiranjem i implementacijom automatizirane proizvodnje, koje se više bave projektima u inozemstvu nego kod kuće.
“Naša tvrtka se bavi projektiranjem robotske ruke koja odrađuje manipulaciju, zaštitne ograde, i procese poput paletizacije ili depaletizacije, tj. prebacivanje tereta na palete ili skidanje s njih. Trenutno ovdje radimo na jednom projektu iz metalskog sektora koji uključuju tri robota za varenje, što je zanimljivo jer zahtijeva veći stupanj manipulacije. Metalska industrija je i kod nas dobro razvijena, i u tom sektoru ima najviše potrebe za takvom manipulacijom.”
Pročitajte još:
Na pitanje što bi se moglo učiniti da se robotizacija popularizira u Hrvatskoj Novak kaže da treba daleko više raditi na informiranju o prednostima automatizacije u proizvodnji, te da bi državne institucije trebale pomoći tvrtkama u takvim kapitalno intenzivnim ulaganjima.
“Ministarstvo gospodarstva ili druge državne ustanove bi trebale puno više učiniti na promoviranju robotike, ali i nekako pomoći kompanijama u financiranju takvih inače vrlo velikih investicija. A i naše proizvodne tvrtke bi trebale dati šansu domaćih kompanijama za robotiku, umjesto da sve kupuju vani. Osim što kupuju robote iz uvoza, stranim kompanijama onda plaćaju i servise i održavanje, što je skuplje nego ako to radi neka lokalna tvrtka. To bi i hrvatski klijenti trebali cijeniti. Ali svakako bi trebalo poraditi više i na samom informiranju o prednostima robotike, što je ona zapravo i kako to izgleda.”
Pitanje koje muči mnoge jest hoće li robotizacija zamijeniti ljude i kakav će to imati utjecaj na tržište ljudskog rada. Ovog tjedna je američki New York Times objavio da Amazon – drugi najveći poslodavac u Americi – planira u sljedećih nekoliko godina automatizirati 75 posto posla u njihovim golemim skladištima, čime bi mogli eliminirati oko 600.000 radnih mjesta prije kraja ovog desetljeća, i uštedjeti na troškovima oko 4 milijarde dolara.
No, Novak je ipak optimističan, i podsjeća da su roboti vrlo korisni samo za određene vrste zadataka.
“Ne vjerujem da će ljude potpuno zamijeniti roboti. Roboti se koriste na poslovima koji su ili fizički teški ili koji su jako repetitivni i dosadni, u situacijama kad je važna ponovljivost, preciznost i brzina. Ljudi će i dalje biti potrebni za obavljanje kompleksnijih zadataka koji ne zatupljuju. A kad bi se kod nas proširila robotizacija u proizvodnji, to bi bilo odlično – jer to bi automatski značilo i da proizvodimo puno više.”
