Rat s Iranom i zatvaranje Hormuškog tjesnaca ponovno su otvorili pitanje koliko je svjetsko gospodarstvo i dalje ranjivo zbog ovisnosti o uvozu nafte i plina. Nakon novog poremećaja na tržištu energenata, vlade diljem svijeta ubrzano razmatraju kako dugoročno smanjiti izloženost takvim šokovima. Za sada, predlaže se da se povećaju izvori kako nuklearne energije, tako i obnovljivih izvora, strateških zaliha i domaće proizvodnje,Također, biti će potrebno i širenje same mreže dobavljača.
Zatvaranje jednog od najvažnijih svjetskih pomorskih pravaca za energente označilo je već treći veliki energetski šok u ovom desetljeću, nakon Covid pandemije i ruske invazije na Ukrajinu. Oko 20 posto svjetske opskrbe naftom i ukapljenim prirodnim plinom prolazi kroz Hormuz, pa Međunarodna agencija za energiju ovu krizu opisuje kao najveći poremećaj opskrbe energijom u povijesti. Pritom su cijene nafte skočile na iznad 100 dolara po barelu.
U takvim okolnostima energetska sigurnost ponovno postaje prioritet, čak i u zemljama koje su posljednjih godina pokušavale ubrzati zelenu tranziciju. Geoffrey Pyatt, bivši američki pomoćnik državnog tajnika za energetske resurse, izjavio je da tržišta donedavno resurse iz Perzijskog zaljeva uzimala zdravo za gotovo, ali da to ubuduće više neće biti slučaj.
Europa je već počela mijenjati pristup. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošlog je tjedna poručila da je smanjivanje udjela nuklearne energije u Europi tijekom posljednjih 25 godina bilo “strateška pogreška”, te najavila nove financijske garancije za ulaganja u inovativne nuklearne tehnologije. Istodobno, EU traži i hitne mjere za ublažavanje novog rasta cijena energije, nakon što su europske cijene plina od eskalacije sukoba snažno porasle.
Azija je pod još većim pritiskom jer velik dio svojih uvoznih potreba za naftom i LNG-om pokriva upravo s Bliskog istoka. U Tajvanu se ponovno razmatra puštanje u rad posljednje nuklearne elektrane, dok Japan dodatno pojačava raspravu o povratku reaktora ugašenih nakon Fukushime. Kina, najveći svjetski kupac iranske nafte, istodobno želi ubrzati prijelaz na obnovljive izvore, povećati hitne rezerve i diverzificirati opskrbu. Peking je zbog krize smanjio preradu te ograničio izvoz goriva kako bi zaštitio domaće tržište.
Pročitajte još:
SAD je u nešto drukčijoj poziciji jer kao veliki proizvođač nafte i plina manje ovisi o Bliskom istoku nego Europa ili Azija. Ipak, Washington također traži načine kako ublažiti globalni rast cijena energije, a administracija Donalda Trumpa krizu koristi i kao argument za dodatno jačanje proizvodnje fosilnih goriva. Američka vlada išla je tako daleko da je ublažila dio sankcija Rusiji kako bi druge zemlje mogle kupovati više ruske nafte, čime nastoji povećati globalnu ponudu.
Kriza je tako još jednom pokazala koliko su energetska politika, geopolitika i industrijska strategija danas isprepletene. Iako se obnovljivi izvori i elektrifikacija sve češće nameću kao dugoročni odgovor, mnoge zemlje u kratkom roku posežu i za starim alatima – od strateških rezervi do jačanja domaće proizvodnje i oživljavanja nuklearnih planova. U prijevodu, rat s Iranom nije samo izazvao novi cjenovni šok, nego je ponovno natjerao vlade da biraju između brzih kriznih rješenja i dugoročnog izlaska iz ovisnosti o fosilnim gorivima.
