Sve oštrija retorika kineskih dužnosnika kojom napadaju cjenovne ratove domaćih proizvođača povećava očekivanja analitičara da bi Peking mogao krenuti u smanjenje industrijskih kapaciteta u dugoočekivanom snažnijem djelovanju protiv kroničnog problema deflacije koja ugrožava gospodarski rast.
Čelnici kineske komunističke stranke najavili su ranije ovog mjeseca jačanje regulative koja bi trebala stati na kraj agresivnom snižavanju cijena, a početkom srpnja državni mediji su objavili tekstove u kojima se na dosad najoštriji način upozorava protiv, kako kažu, oblika industrijske konkurencije koja šteti gospodarstvu.
Ovi signali podsjećaju na reforme koje je Peking provodio prije desetak godina, kada se planirano smanjila proizvodnja čelika, cementa, stakla i ugljena, i koje su su bile ključne za prekidanje deflacije i razdoblja koje je trajalo 54 uzastopna mjeseca, ili više od četiri godine, kad su konstantno padale cijene tvorničkih proizvoda.
Međutim, ovaj put borba protiv deflacije mogla bi biti puno kompliciranija, i takvi potezi mogli bi biti štetni za zapošljavanje i rast, kažu ekonomisti. Istovremeno, trgovinski rat sa SAD-om dolijeva ulje na vatru, dodatno pojačava cjenovne ratove te dodatno stvara pritisak na dobit tvornica.
Izazovi koje Peking nije imao u prošlom desetljeću uključuju visok stupanj privatnog vlasništva, neusklađenu politiku poticaja na lokalnoj i nacionalnoj razini, te vrlo malo subvencija u drugim gospodarskim sektorima koji bi trebali apsorbirati gubitak radnih mjesta do kojih će doći smanjenjem proizvodnih kapaciteta.
Peking smatra da je zaposlenost ključan faktor socijalne stabilnosti. No, izvoznici, pa čak i državni sektor, već kreću u otpuštanja i smanjuju plaće, dok stopa nezaposlenosti mladih iznosi visokih 14,5 posto.
“Ovaj krug reformi na strani ponude daleko je teži od onog iz 2015. godine. Šanse za neuspjeh vrlo su velike – a ako ne uspije, to bi značilo smanjenje cjelokupne stope gospodarskog rasta Kine,” rekao je He-Ling Shi, profesor ekonomije na Sveučilištu Monash u Melbourneu.
Ekonomisti očekuju da će se pokušaji Pekinga da smanji proizvodne kapaciteta morati poduzimati u malim, opreznim, koracima, pri čemu će partijski dužnosnici, koji žele postići zacrtani godišnji rast od oko 5 posto, pozorno pratiti efekte prelijevanja na druge dijelove ekonomije. Očekivani sastanak politbiroa kineske komunističke partije, glavnog tijela stranke koje donosi odluke i planira ekonomski razvoj, krajem srpnja, mogao bi donijeti više smjernica za industriju – iako se na tim sastancima nikad ne donose neki detaljniji planovi provedbe zamišljenih mjera.
Analitičari očekuju da će Peking prvo usmjeriti pažnju na industrije koje je do nedavno predstavljao kao nova tri pokretača rasta, ali koje državni mediji sada izdvajaju kao glavnu frontu za borbu protiv cjenovnih ratova – industrija automobila, baterija i solarnih panela. Njihova se ekspanzija ubrzala nakon 2020. godine, jer je Kina preusmjerila sredstva iz krizom pogođenog nekretninskog sektora u tehnološki naprednu proizvodnju.
Ali kineski industrijski kompleks, na kojeg otpada trećina ukupne globalne proizvodnje, izgleda vrlo napuhano. Većina proizvodnih sektora ima stope iskorištenosti kapaciteta ispod 80 posto, što se smatra minimalnom razinom za očuvanje “zdravlja” proizvodnje.
Za taj problem krive se slaba domaća potražnja, kao i model ekonomskog rasta temeljen na investicijama u korist proizvođača, umjesto potrošača. Dužnosnici SAD-a i Europske unije konstantno se žale da takav kineski model preplavljuje globalna tržišta jeftinom robom proizvedenom u Kini, i da time ugrožava njihove domaće industrije.
Iako proizvođači dobivaju izdašne količine državnih potpora, većina ih je u privatnom vlasništvu, za razliku od proizvođača osnovnih sirovina koje je Peking uredbama u prošlom desetljeću značajno srezao. Ovaj put smanjenje proizvodnih kapaciteta zahtijevalo bi manje predvidljive poteze poput ograničavanja subvencija, pristupa jeftinom zemljištu, povlaštenih kredita ili poreznih olakšica – i zatim prepuštanje tržištu da izabere pobjednike i gubitnike.
No, lokalni dužnosnici koji bi takve mjere morali provesti imaju suprotnu motivaciju – prioritet im je razvoj velikih industrijskih zamašnjaka koji privlače ulaganja u cijeli opskrbni lanac i time povećavaju zapošljavanje na njihovoj lokalnoj razini. Yan Se, zamjenik ravnatelja Instituta za gospodarsku politiku Sveučilišta u Pekingu, kaže da će otpor kojeg će lokalne vlasti pružati protiv “važnih i potrebnih” smanjenja kapaciteta to pretvoriti u dugoročan, postupan proces koji zbog toga neće sam od sebe stati na kraj deflaciji. “Poticanje potražnje bilo bi bolje,” kazao je Yan Se na konferenciji održanoj prošlog tjedna.
Proizvodne cijene pale su u lipnju već 33. mjesec zaredom. Pred Kinom je sad bolan kompromis između s jedne strane dubljeg i kraćeg pada cijena jer smanjenje proizvodnje dovodi do gubitka radnih mjesta – i s druge strane duljeg razdoblje viška kapaciteta i deflacije koja ide s tim, što onda odgađa neizbježan udarac na stope zaposlenosti.
Analitička kuća Macquarie procjenjuje da su reforme otprije deset godina uklonile desetke milijuna radnih mjesta. Međutim, ambiciozan gigantski projekt za obnovu ruševnih gradića širom Kine, kojeg je Morgan Stanley procijenio na 10 trilijuna juana (1,4 trilijuna dolara) tada je ponudio radnicima novo zaposlenje.
Proizvodnja je danas mnogo manje radno intenzivna. Ipak, neka radna mjesta će definitivno nestati, i “nema šanse” da drugi gospodarski sektori, koji također imaju problem slabe potražnje potrošača, apsorbiraju takav šok, kaže Shi sa Sveučilišta Monash.
Pročitajte još:
U još jednom podsjetniku na prošlo desetljeće, ponovno se javljaju priče na visokim političkim razinama o ulaganju u razvoj urbanih sredina. Međutim, svaka nova investicija u tom području vjerojatno ne bi bila dovoljna za nadoknadu izgubljene industrijske aktivnosti i radnih mjesta.
“Mislim da više ne možemo očekivati da će nekretninski sektor upiti gubitak radnih mjesta zbog reformi kojima se smanjuje proizvodnja. U prošlosti se taj sektor koristio za to, i onda je nastao višak kapaciteta u tom sektoru. Vlasti zasad ne idu u tom smjeru, što je po mojem mišljenju ispravno,” zaključuje John Lam, voditelj analiza kineskog nekretninskog sektora pri banci UBS.
