Budućnost europske energetske politike prošla je kroz mnoge analize i dovela do ideje o zelenoj tranziciji kroz sve veća ulaganja u obnovljive izvore koji su postali najjeftiniji oblik proizvodnje električne energije.
No, kako se razvoj ne svodi samo na proizvodnju već uključuje pitanja kao što su ulaganja u elektroenergetsku mrežu, skladištenje energije te osiguravanje stabilnosti i pouzdanosti sustava postoji više mogućnosti putem kojih se može dalje voditi energetska politika.
Organizacija WindEurope, europsko udruženje koje promiče uporabu energije vjetra, izradila je u suradnji s tvrtkom Hitachi Energy studiju koja je analizirala ukupne troškove europskog energetskog sustava do 2050. godine uspoređujući različite putanje energetske tranzicije. Na tu studiju upućuje i udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske koje se lokalno bavi promicanjem obnovljivih izvora i svladavanjem zapreka za ubrzanije ulaganje u taj segment proizvodnje energije.
Studija obuhvaća pet energetskih scenarija. Četiri scenarija vode prema klimatskoj neutralnosti do 2050. godine dok jedan scenarij takozvanog sporog prijelaza ima za pretpostavku da Europa neće uspjeti ostvariti postavljene energetske i klimatske ciljeve.
Scenariji se razlikuju po tome što se u većoj mjeri oslanjaju na jedan od načina postizanja klimatske neutralnosti. Ti načini uključuju pretežito oslanjanje na obnovljive izvore, nuklearnu energiju, vodik ili tehnologije hvatanja i skladištenja ugljika. Kako je već spomenuto, peti scenarij je takozvani spori prijelaz koji ne ostvaruje cilj u predviđenom roku.
Uglavnom, zaključak je da se svi drugi scenariji pokazuju skupljima u odnosu na scenarij koji pretpostavlja visoki udjel obnovljivih izvora energije.
U idućih 25 godina razlike u ukupnim troškovima energetskog sustava između pojedinih scenarija kreću se od 487 milijardi do 860 milijardi eura. Ono što treba napomenuti je da se razlike u početnim razdobljima nastavka tranzicije mogu činiti relativno male. Štoviše, do 2030. godine, što nije nelogično, scenarij sporog prijelaza pokazuje oko 1,1 posto niže troškove no scenarij sa snažnim osloncem na obnovljive izvore.
No, dobra je vijest za zagovornike obnovljivih izvora da, kako vrijeme odmiče, prednosti tog segmenta postaju sve očitije.
Najveći dio dodatnih troškova u scenariju sporog prijelaza proizlazi iz stalne potrošnje fosilnih goriva i emisija ugljika.
Ono što je također bitno napomenuti je da visoki udjel obnovljivih izvora, prema studiji, donosi i veću energetsku sigurnost jer ovisnost o uvozu energenata do 2050. godine pada za 22 posto ukupne opskrbe energijom. Kod sporog prijelaza ovisnost o uvozu bi bila na 54 posto.
Studija nije mogla obuhvatiti sve dodatne troškove korištenja fosilnih goriva kao što su gubitak bioraznolikosti, zdravstvene posljedice onečišćenja te moguće ekonomske, društvene i političke nestabilnosti zbog oslanjanja na fosilna goriva.
Scenarij oslanjanja na obnovljive izvore pretpostavlja minimalni razvoj kapaciteta na Sunce i vjetar prema tržišnim predviđanjima do 2030. te minimalno 350 gigavata (GW) snage pučinskih vjetroelektrana do 2050. godine. Nuklearni scenarij pretpostavlja nove nuklearne kapacitete i produljenje rada postojećih. Scenarij oslanjanja na vodik predviđa veću potražnju za vodikom i veći kapacitet elektrolizatora u odnosu na druga četiri scenarija.
Kod hvatanja i skladištenja ugljika pretpostavka je široka uporaba i visoko učinkovite tehnologije u tom području, a spori prijelaz predviđa razvijanje obnovljivih energetskih projekata trenutačnom dinamikom, nastavak uporabe konvencionalnih pogona do isteka vijeka trajanja i 10 posto manju potražnju za električnom energijom nego u ostalim scenarijima.
S obzirom da se Hrvatska djelomično oslanja na proizvodnju struje u nuklearnoj elektrani u Krškom čiji je kapacitet gotovo 700 megavata (MW), u baznom scenariju Hrvatska ostaje na nuklearnom kapacitetu od 350 MW, a u slučaju scenarija pretežitog oslanjanja na nuklearne izvore to bi se do 2050. povećalo na 1,55 GW.
U slučaju scenarija pretežitog oslanjanja na vodik Hrvatska bi do 2030. imala 1,3 GW instaliranih kapaciteta elektrolizatora, a ako je pretežito oslanjanje na obnovljive izvore izbor onda bi do 2030. taj kapacitet bio 0,02 GW.
Pročitajte još:
U slučaju scenarija pretežitog oslanjanja na hvatanje i skladištenje vodika ukupni troškovi energetskog sustava do 2050. bili bi 487 milijardi eura veći no u slučaju scenarija temeljenog na obnovljivim izvorima. Kod nuklearne opcije to je 600 milijardi eura, kod vodika to je 860 milijardi eura, a kod spore tranzicije to je čak kumulativno 1,637 bilijuna eura više.
U svakom slučaju, studija Europskoj uniji i nacionalnim vladima nudi nekoliko preporuka sa ciljem što bržeg ostvarivanja koristi od energetskog sustava pretežito temeljenog na obnovljivim izvorima.
U to spadaju snažno povećanje ulaganja u elektroenergetske mreže, ubrzanje izdavanja dozvola za projekte obnovljivih izvora, smanjivanje investicijskog rizika za projekte na vjetar kroz specifične ugovore o cijeni energije, poticanje elektrifikacije i dekarbonizacije industrije, usklađivanje porezne politike za jačanje elektrifikacije te jačanje europskog lanca vrijednosti u sektoru energije vjetra radi veće strateške autonomije.
Jedan odgovor
Ma svi odmah na zelene izvore!