Naše pakiranje produljuje rok trajanja ribi, a proizvodimo ga od bilja iz našeg podneblja

Dnevno se baci milijarda obroka, a svatko od nas baci prosječno 79 kilograma hrane godišnje.

Kućanstva su, prema tim podacima, odgovorna za čak šezdeset posto ukupnog otpada od hrane, ili oko 631 milijun tona godišnje, što je čak više i od restorana i kafića, koji bacaju oko dvadeset osam posto hrane. Maloprodaja baca dvanaest posto ukupnog otpada hrane, a oko trinaest posto ukupnog otpada hrane se baci od berbe do prodavaonice.

Godišnji trošak otpada iznosi oko trilijun američkih dolara, odnosno 920 milijardi eura. Emisije stakleničkih plinova povezane s tim otpadom iznose osam do deset posto globalnih godišnjih emisija, što je više nego avioindustrija.

UN se zalaže da se do 2030. godine smanji bacanje hrane na razini potrošača i maloprodaje, te smanje gubitci u lancu opskrbe, i to za pedeset posto; no samo devet od 193 zemlje je do 2022. godine uključilo smanjenje otpada hrane u svoje klimatske planove.

Unatoč sve većoj svijesti o održivosti i sigurnosti opskrbe hranom, Europska unija se i dalje suočava s golemim količinama bačene hrane — čak 59 milijuna tona godišnje, odnosno 132 kilograma po stanovniku, prema posljednjim podacima Europske komisije za 2022. godinu.

Najveći dio otpada nastaje u europskim kućanstvima, gdje se godišnje po osobi baci u prosjeku 72 kilograma hrane, dok sektor prerade i proizvodnje hrane generira dodatnih 25 kilograma. Restorani i druge uslužne djelatnosti odgovorni su za petnaest kilograma, maloprodaja i distribucija za jedanaest kilograma, a primarna poljoprivreda za preostalih deset kilograma po stanovniku.

Procjenjuje se da bačena hrana u Europskoj uniji godišnje vrijedi oko 132 milijarde eura, što dodatno opterećuje potrošače i gospodarstvo u cjelini. Istodobno, više od 42 milijuna građana Europske unije ne može si priuštiti kvalitetan obrok svaki drugi dan, što taj problem čini i duboko socijalnim pitanjem.

Osim gospodarskog i socijalnog aspekta, otpad hrane nosi i ozbiljne posljedice za okoliš. Oko šesnaest posto emisija stakleničkih plinova povezanih s prehrambenim sustavom u Europskoj uniji dolazi upravo od bačene hrane, a ukupna emisija iz otpada hrane procjenjuju se na 254 milijuna tona CO₂ ekvivalenta godišnje.

Europska unija je svjesna razmjera problema, te je donijela obvezujuće ciljeve do 2030. godine: smanjenje otpada hrane za trideset posto po stanovniku u maloprodaji, ugostiteljstvu i kućanstvima, te za deset posto u preradi i proizvodnji hrane. Ti su ciljevi dio šire strategije europskog Zelenog plana i kružnog gospodarstva.

Borba protiv bacanja hrane nije samo pitanje pravilnog upravljanja resursima, već i društvene solidarnosti, ekološke odgovornosti i dugoročne gospodarske održivosti. Kako bi se ciljevi do 2030. uistinu ostvarili, potrebne su sustavne promjene u ponašanju potrošača, učinkovitija distribucija hrane i snažniji mehanizmi za darivanje viškova hrane.

Iako Njemačka, Francuska i Italija prednjače po ukupnoj količini otpada, pozitivni primjeri dolaze iz manjih članica, poput Slovenije, Hrvatske i Mađarske, koje bilježe niže razine otpada po glavi stanovnika.

Bacanje hrane u Hrvatskoj

Unatoč rastućim cijenama i sve većoj inflaciji, hrvatska kućanstva i dalje godišnje bace gotovo 280 tisuća tona hrane, što u prosjeku iznosi 71 kilogram po osobi, pokazuju podaci Eurostata i Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske. Iako je to bolje od europskog prosjeka, količine hrane koju bacamo su i dalje velike.

I u Hrvatskoj, kao i u EU i svijetu, najviše otpada od hrane naprave kućanstva — čak 77 posto, dok ostatak dolazi iz prerade hrane (devet posto), uslužnog sektora poput restorana i hotela (šest posto), proizvodnje (pet posto) i trgovine (tri posto). 

“Oko osamnaest posto poslovnih subjekata u Hrvatskoj prijavljuje viškove hrane, no samo njih jedanaest posto tu hranu daruje, uglavnom pučkim kuhinjama i humanitarnim udrugama”, stoji u najnovijem nacionalnom izvješću o otpadu od hrane. Porezne olakšice, iako postoje, koristi tek tri i pol posto poslovnih subjekata.

Geografski gledano, najviše otpada od hrane generira se u Panonskoj Hrvatskoj (37,2 posto), potom u Jadranskoj Hrvatskoj (30,2 posto) i Gradu Zagrebu (25,1 posto), dok Sjeverna Hrvatska stvara svega 7,5 posto ukupnog prehrambenog otpada. Riječ je o podacima prikupljenima u sklopu nacionalnog projekta Hrvatska bez otpada od hrane (HRFWD), koji se provodi u suradnji s Europskom komisijom.

U razdoblju između 2019. i 2021. godine, Hrvatska je kroz sustav donacija i redistribucije uspjela “spasiti” 4.856 tona hrane, koja bi inače završila na otpadu. Ipak, riječ je o skromnim brojkama u odnosu na ukupnu količinu hrane koja se baca.

U pokušaju da se preokrene negativni trend, Vlada Republike Hrvatske je donijela Plan sprečavanja i smanjenja otpada od hrane 2023.—2028., koji uključuje mjere edukacije potrošača, poticaje za donacije te suradnju s civilnim sektorom kroz volonterski sporazum “Zajedno protiv otpada od hrane”.

Stručnjaci poručuju: Građani mogu bolje planirati obroke, pravilno skladištiti hranu i češće koristiti ostatke od obroka. Istodobno, pozivaju i na bolju povezanost trgovina, proizvođača i humanitarnih organizacija kako bi se omogućio učinkovitiji sustav donacija.

“Hrana je resurs koji si više ne možemo priuštiti gubiti. Pitanje otpada od hrane nije samo ekološko ili gospodarsko, već i etičko”, poručuju iz inicijative Ne bacaj hranu.

Hrvatski znanstvenici su itekako svjesni tog problema. Dr. sc. Mia Kurek, izvanredna profesorica na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, u Laboratoriju za pakiranje hrane, specijalizirana za istraživanje biorazgradivih materijala, aktivnih spojeva iz biljnih nusproizvoda te njihove primjene u sigurnom pakiranju hrane i medicine, sa svojim suradnicima radi na pitanjima sigurnog pakiranja hrane i smanjenja hrane kao otpada. Za Financije.hr objasnila je što bi značila potpuna primjena takve tehnologije.

“Naša misija i vizija je borba protiv generiranja nerazgradivih plastičnih materijala, i njihovo zbrinjavanje, odnosno smanjenje količine tradicionalno nerazgradive plastike, ukoliko je to moguće, jer svi prehrambeni proizvodi svakako ne dopuštaju zamjene tradicionalne plastike. S jedne strane, dakle, pokušavamo proizvesti materijale koji će biti kompatibilni s hranom, a koji će zamijeniti tradicionalnu plastiku te sačuvati svojstva hrane, te da mogu biti u izaravnom kontaktu s hranom”, objašnjava profesorica Kurek.

S druge strane, kako kaže, kao znanstvenici vode se i mišlju na koji način zbrinuti velike količine hrane koje, nažalost, postaju otpad.

“Kako bismo to smanjili, pokušavamo naći prirodne načine, prirodne konzervanse u obliku aktivne i/ili inteligentne ambalaže kako bismo na neizravan način, znači ne samo dodavanjem aditiva izravno u hranu, pokušali produžiti rok trajanja hrani i smanjiti otpad. Za te potrebe radimo na tri projekta”, otkriva profesorica Kurek.

Jedan od njih je već spomenuti ActCoFISH, koju financira Hrvatska zaklada za znanost, te projekti INTACTBioPACK i EVOLVEPACK, što se financira kroz EU fondove, odnosno PRIMA program. Na sva tri projekta, objašnjava profesorica Kurek, bave se ambalažom i trajnošću proizvoda.

“Kroz jedan od tih projekata, konkretno kroz projekt ActCoFISH, istražujemo takozvane jestive prevlake predviđene za ribu jadranskog podneblja, uz korištenje bilja iz našeg podneblja — Mediterana i Jadranskog arhipelaga, i koristimo njihove bioaktivne sastojke te ih ugrađujemo u jestive prevlake. Takve prevlake nanose se na ribu i riblje proizvode, i tako se produžuje trajnost proizvoda na prirodniji način, jednako kao i kakvoća proizvoda. No ono što nam je cilj koji sad istražujemo jest utvrditi mogu li te jestive prevlake smanjiti i korištenje višeslojnih ambalažnih materijala za njihovo pakiranje. Dakle, zamisao je da uz te prevlake koristimo i neke manje zahtjevne višeslojne materijale te tako smanjimo ambalažni otpad”, objašnjava profesorica Kurek.

U svrhu takvih istraživanja, hrvatski znanstvenici koriste ružmarin i motar, halofit s Mediterana, kojeg ima na morskim stijenama Mediterana.

“Motar je bogat bioaktivnim sastojcima i posljednjih nekoliko godina zaintrigirao je mnoge znanstvenike, ali i farmaceutsku i kozmetičku industriju. Mi iz tih biljaka generiramo bioaktivne spojeve koje onda ugrađujemo u biopolimere, ali vođeni smo pričom da sve ide iz mora i u more; u slučaju kad govorimo o pakiranju ribe, tako koristimo biopolimere i od morskog otpada — znači ostatke od ribljeg brašna, ostatke od ribljih ljuskica i račića. Sve što bi se inače smatralo otpadom, mi koristimo za naš daljnji rad”, ističe ova znanstvenica.

Kad je riječ o drugim vrstama pakiranja, ti znanstvenici sa svojim partnerima razvijaju i ambalažu od mikroorganizama kao zamjenu za plastične posude, te papir od rižinih ostataka umjesto kartona koji nastaje od celuloze iz drveta.

“Neki od tih materijala, kao papir od vlakana iz riže, još nisu na tržištu, tu smo partneri na jednom projektu koji je u fazi scale upa i patentiranja. Također imamo i materijale od PHBV-a, znači od biorazgradive plastike, odnosno od mikroorganizama. Takvi materijali već jesu na tržištu na nekoj industrijskoj razini. Ono gdje mi pokušavamo dodatno poboljšati materijal jest da u njega ubacimo dodatne aktivne komponente kako bismo ga modificirali u svojstvima te aktivnosti i inteligentnosti, da reagira sa sadržajem i da ubrzamo njegovu razgradnju, kako bi mogao biti i pogodan za kompostiranje. Danas često neki materijali imaju oznake da su na bio bazi, ili pogodni za kompostiranje, ali ono što je nekom prosječnom potrošaču zanimljivo jest da ako ima svoju kompostnu hrpu, može u nju kompostirati i taj materijal i tako ga zbrinuti. To nije moguće sa svim materijalima, ali mi smo usmjereni da dođemo do najvećeg mogućeg postotka iskoristivosti i razgradivosti”, kaže dr. sc. Mia Kurek, izvanredna profesorica na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, za Financije.hr.