Hrvatska članica Europskog revizorskog suda (ECA) Ivana Maletić u srijedu je u Zagrebu održala predavanje na kojem je prezentirala glavne zaključke i kritike na račun mehanizma Europske unije za oporavak i otpornost (RFF), za kojeg kaže da je iz niza razloga loš, netransparentan i nemjerljiv u sadašnjem obliku.
RRF je glavni financijski instrument EU osmišljen kako bi pomogao državama članicama u prevladavanju posljedica pandemije Covida-19. Početno je zamišljeno da proračun za sredstva koja će biti raspoređena svim zemljama članicama iznosi 724 milijarde eura, iako je to prije usvajanja plana u veljači 2021. smanjeno na 650 milijardi eura – i to 359 milijardi eura u obliku bespovratnih sredstava i 291 milijarde zajmova.
Taj novac je raspoređen svim državama članicama, za projekte i programe iz njihovih pojedinih Nacionalnih planova za oporavak i otpornost (NPOO), za razdoblje od 2021. do 2026. Program završava u kolovozu 2026., a dug za bespovratna sredstva otplaćivat će komisija, dok će sredstva iz pozajmica otplaćivati države, do 2058.
Hrvatskoj je iz tog programa odobreno 10 milijardi eura. U relativnom iznosu po glavi stanovnika najviše je novca odobreno Hrvatskoj i Grčkoj, no u apsolutnim brojkama gotovo polovica sredstava su dobile Italija i Španjolska.
Ivana Maletić, po struci ekonomistica s fokusom na javnim financijama, bila je hrvatska europarlamentarka od 2013. do 2019. godine, da bi se 2019. pridružila Europskom revizorskom sudu (ECA) kao hrvatska predstavnica. Unatoč nazivu, ECA nema pravosudne ovlasti već funkcionira kao revizorski ured za nadzor europskih proračuna, prije svega onog Europske komisije, ali i pojedine države članice. Pritom se revizori ne bave samo financijskom analizom potrošnje već i dizajnom proračunskih mjera i ciljeva.
Maletić ističe da su se u revizijama koje je obavio ECA ponavljao niz kritika o nedostacima mehanizma u pogledu uspješnosti, odgovornosti i transparentnosti. Iako je RRF nesumnjivo imao ključnu ulogu u oporavku EU i europske ekonomije u godinama nakon pandemije, u mnogim slučajevima nema detaljnijih informacija o rezultatima potrošnje sredstava iz njega, kao što nema ni dostupnih podataka o stvarnoj potrošnji.
“Prva i najveća mana je što se mehanizam ne temelji na uspješnosti. Komisija je prezentirala Mehanizam za oporavak i otpornost kao nešto dobro, ne samo kao krizni instrument, već i kao nešto što stimulira uspješnost. U revizijama dizajna smo se dohvatili toga, znajući da je koncept uvođenja uspješnosti u ocjenjivanje programa vrlo kompleksan,“ rekla je Maletić u uvodu predavanja u organizaciji zagrebačkog Instituta za javne financije (IJF).
Maletić je podsjetila da je RRF prerastao od puno manjeg instrumenta koji se primjenjivao od 2014. do 2020. kao potpora strukturnim reformama kao pilot-projekt. Mehanizam za oporavak i otpornost je prerastao iz tog pilot-projekta, pa je na njega Europska komisija primijenila istu filozofiju.
“No, to nije mehanizam uspješnosti, jer su ciljevi posloženi tako da prate korake u provedbi ili neke male fragmentirane sitne aktivnosti iz kojih se ne može vidjeti cjelina ni što se zapravo ispunjava. Donesen je neki akcijski plan, neka analiza, ali nedostaje strukturirani plan zašto se to radi i čemu nešto služi,” rekla je Maletić, dodavši da je temeljni element uspješnosti praćenje ispunjavanja ciljeva. “Kako ćemo pratiti uspješnost ako nemamo ciljeva koje bi pratili?“ zapitala se retorički Maletić.
“Za takav instrument moramo imati početne količine, jasno definiranje što želimo time postići, i onda pratimo korake prema tome. Čak i ako ne možemo jasnije definirati krajnji rezultat, moramo imati neke korake preko kojih pratimo napredak. Toga, nažalost, u Mehanizmu za oporavak i otpornost jednostavno nema,” kaže Maletić.
“Još opasniji nedostatak tog mehanizma je nedostatak mjerljivosti učinkovitosti, tj. koliko učinkovito koristimo novce da se vidi koliko smo dobro iskoristili novce za postizanje proklamiranih ciljeva. Budući da ne vidimo ciljeve, učinkovitost se uopće ne može mjeriti.”
Maletić je objasnila da je potrošnja javno objavljena na stranicama Komisije umjetna, tj. da se radi o kalkulacijama po jediničnim vrijednostima ugovorenih tzv. milestonea i targeta – a ne stvarnih troškova i stvarnih investicija, bez realnih brojeva.
“Mi smo u svim našim izvješćima poručili da se moraju napraviti izvješća iz kojih bi se vidjelo što je stvarno plaćeno i što je izvršeno, da bi se uopće mogla kasnije izračunati analiza efikasnosti, da znamo je li po područjima politike doista toliko potrošeno i što je time postignuto. No iz Komisije kažu da prate uspješnost, a ne troškove, da o tome ne izvještavaju, da to ne traže i da to nemaju,“ kaže Maletić, dodavši da su te odgovore u svim tijelima EU iz Komisije ocijenili kao “besmislene.”
“Taj dio je meni šokantan. Sad smo u 21. stoljeću, ako išta možemo pratiti onda je to upravo što smo stvarno platili iz nekog izvora financiranja. To praćenja novca po raznim klasifikacijama smo uvodili na različite načine još odavno,“ rekla je Maletić
Maletić je u predavanju više puta upozorila da je mehanizam za oporavak i otpornost možda nastao u izvanrednim okolnostima i sa svrhom da riješi kriznu situaciju. Međutim njega se, sa svim njegovim nedostacima, uzima kao model za nove tzv. Nacionalne i regionalne partnerske planove u planiranju novog budžeta EU.
Novi višegodišnji proračun za razdoblje od 2028. do 2034. godine, koji bi po prijedlogu Komisije trebao spojiti dosad odvojene kohezijsku i poljoprivrednu politiku, i koji bi trebao težiti ukupno 2.000 milijarde eura, predviđa nacionalne planove u kojima će velika glavnina sredstava biti unaprijed predefinirana za svaku pojedinu državu tj. regiju, što znači da bi se osim slabije transparentnosti i mjerljivosti u novom okviru mogao i drastično smanjiti prostor za izdvajanja o kojima države autonomno odlučuju.
“Tradicionalne politike europskog proračuna, koje su temelj europskog zajedništva i solidarnosti, sad stavljamo u kontekst sustava koji nije dobro posložen da bi se mogao kopirati u kohezijsku ili poljoprivrednu politiku,“ upozorava Maletić.
Drugi prigovori mehanizma je da kao rezultat takvih problema i netransparentnosti ostaje nejasno što su građani zapravo dobili za taj novac, da je izvještavanje o krajnjim korisnicima neujednačeno među državama, i da je teško pronaći podatke tko su krajnji korisnici novca.
Osim toga, uvjeti plaćanja nisu jasno definirani, postoji velik rizik od preklapanja s drugim europskim izvorima financiranja, nedovoljni i neujednačeni izvori nadzora trošenja novca koji je prepušten samim državama članicama. Tu je i problem što tempo potrošnje sredstava iz mehanizma za oporavak nije pratio stvarne rezultate, pa se tako na početku ciklusa 2021. i u prvih nekoliko godina trošilo više – što znači da će na kraju razdoblja, neki projekti koji po planu završavaju 2025. ili u 2026. godini, ostati nedovršeni, jer za njih neće više biti novca.
Pročitajte još:
A mehanizam pritom ne predviđa ni mogućnost da EU od država članica traži nazad novac potrošen na nedovršene projekte.
Naposljetku, revizori su u svojih nekoliko izvješća u kojima su analizirali mehanizam za oporavak zaključili da takav manjkav sustav povećava rizike i za buduće proračune i dugoročno zaduživanje zemalja članica. “Otplata sredstava odgođena je za buduće financijske okvire, što onda stvara opterećenje i za buduće proračune,” zaključuje Maletić.
