Hrvatski poljoprivredni zadružni savez: Naša misija je doći do ruralnih područja i poljoprivrednika koji su prepušteni sami sebi

Hrvatski poljoprivredni zadružni savez je stručno, poslovno, dobrovoljno i neprofitno udruženje poljoprivrednih zadruga. U Hrvatski poljoprivredni zadružni savez se učlanjuju članice donošenjem odluke Skupštine, kao i u druge saveze i on nije hijerarhijski postavljen prema drugim strukovnim i teritorijalnim zadružnim savezima.

Savez postoji već 160 godina i opstaje uz sve izazove. Njegov predsjednik dokaz je da i poljoprivredni savezi mogu financijski pozitivno poslovati te je to jedan od razloga zašto su i među naših 99 najuspješnijih!

O Savezu, stanju u poljoprivredi Hrvatske, problemima zadruga i budućim planovima i izazovima govorio je za Financije.hr, predsjednik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza, Božo Volić.

Predstavite nam Savez i njegove članice?

Hrvatski poljoprivredni zadružni savez postoji 160 godina postoji. Mi smo opstali kao jedini savez u unutarnjem dijelu Hrvatske, imamo kompetencije nad zadrugama iz cijele Hrvatske. Osim nas, djeluje još samo zadružni savez Dalmacije, u Splitu, koji pokriva zadruge na području Dalmacije i na otocima, odnosno cijeli jug. Mi imamo oko 30 zadruga iz cijele Hrvatske, protežemo se od Hvara i Pelješca, do Iloka, Međimurja, Zagorja, Ivaneca, Plešivice, a naše članice su samo zadruge koje se bave poljoprivredom.

Imamo i svoja tijela – skupštinu, izvršni i nadzorni odbor. Mojim dolaskom u Savez, uveo sam praksu održavanja skupština na terenu, kod naših članica, jer tako ljudima, poljoprivrednicima iskazujemo poštovanje i interes za njihove probleme dolaskom u njihov dom. Važno je i da se zadruge međusobno obiđu, bolje upoznaju, da i oni s istoka Hrvatske dođu kod onih s juga i obratno.

Naš glavni zadatak je okupljanje zadruga, iako moram priznati da zadrugarstvo, naročito nakon raspada bivše države, još uvijek u Hrvatskoj, nažalost, u odnosu na EU i na države u našem okruženju, nosi epitet komunističkih zadruga. Taj naziv i dalje „truje“ na neki način ovaj sustav i doveo je do ukidanja velikih zadruga. Tako su nam brojna ruralna područja ostala potpuna sama, nezbrinuta i prepuštena sama sebi, posebno u Slavoniji, koja je bila najjača u poljoprivredi. Oni se nemaju bez zadruge na koga osloniti, nema im tko organizirati poljoprivrednu proizvodnju – od repromaterijala do prodaje.

Poslije domovinskog rata, mali proizvođači su bili sretni da im dolaze nakupci i kupuju od njih, no to se često loše završavalo, i ostajali su i bez robe i bez novca. Zato je zadruga bitna za organizaciju proizvodnje, jer štiti malog proizvođača.

Ostao je jedan dio tih poljoprivrednih zadruga, a jedna od najvećih je naša članica u Županji, koja okuplja veliki broj zadrugara, i oni dobro rade. No problemi su ti što zadruge unazad deset godina nisu imale jasno definiran status kao druge firme, naročito prema EU fondovima, te do tih sredstava nisu mogli doći. No, u zadnje vrijeme, uz naše djelovanje kao Saveza, polako se i ta problematika uspjela poboljšati te se zadruge sada uspijevaju javljati na natječaje, iako su to simbolična sredstva koja oni dobivaju, u poređenju s drugim institucijama u Hrvatskoj.

Koji su, po Vama, najveći izazovi poljoprivrednih zadruga danas?

U EU ali i drugim državama razvijeno je i priznato zadrugarstvo, što u Hrvatskoj i nije slučaj. Mi imamo velike poljoprivrednike, koji su odlično organizirani i jako dobro rade te koriste jako puno subvencija i drugih privilegija i od države. Imaju i velike površine, njima nisu potrebne zadruge. Imaju izravne ulaske u institucije. Ali ovi mali, bez udruživanja, ukrupnjivanja, ne mogu opstati i gase se. Mladih je jako puno otišlo, ovo što nam dolazi iz inozemstva kao radna snaga nije radna snaga koja će raditi u poljoprivredi, tako da je možda jedan od najvećih izazova u poljoprivredni danas – nedostatak radne snage.

Mi pomažemo zadruge, posebno kad su bile velike elementarne nepogode kao i u vrijeme, primjerice, afričke svinjske kuge, koliko je u našim mogućnostima – i financijski i na sve druge načine. Također, organiziramo i na godišnjoj razini stručna putovanja gdje našim članicama subvencioniramo oko pedeset posto troškova tih stručnih naobrazbi. Ove godine, primjerice, organiziramo stručno putovanje – krstarenje brodom – od Splita preko Italije i Grčke, a onda u svim lukama imamo edukacije, obići ćemo stočarske farme, vinarije, i tako vežemo turizam i poljoprivredu. Imali smo priliku vidjeti i iskustva Baltičkih država, Jordana, Izraela – naša ideja je da povežemo struku svuda.

Jesu li naši mladi odustali od rada u poljoprivrednom sektoru? Što je potrebno uraditi da se ponovo vratimo poljoprivredi?

Ne bi nas smjela biti sramota raditi na zemlji. Poljoprivreda je hrana i ona hrani i nas i Europu i svijet. Ali činjenica je da sve manje mladih ostaje raditi u poljoprivrednom sektoru. A i oni koji su ostali ne vide budućnost u tome, jer problem je loša organizacija. Mi smo svi vidjeli koje probleme su imali poljoprivrednici u Slavoniji pogotovo – i država pomaže, ali to je sve minijaturno. Tako, i oni koji su ostali, sada se dvoume da ostati ili otići u inozemstvo.

Dok nemamo svoje, mi smo tuđi najamni radnici na svojoj zemlji. Je li i to razlog problema s cijenama hrane – jer previše uvozimo a premalo proizvodimo?

To je veoma dobro pitanje. Hrvatska i naše poljoprivredne površine nisu zaražene niti zagađene; zemlja je jako kvalitetna i proizvodimo veoma kvalitetnu hranu. Sve se više ide i ka eko proizvodnji ali ja sam siguran da je naša komercijalna proizvodnja jednaka eko proizvodnji u drugim zemljama. To govorim jer su svi naši proizvodi certificirani i kad se pojave u izvozu u drugim zemljama – konkuriraju kvalitetom. Ali činjenica jeste da te proizvodnje nemamo dovoljno, poljoprivreda kao grana nam je, u nazad dvadesetak godina, slabo priznata te ne proizvodimo dovoljno ni mlijeka, ni mesa ni bilo kojih drugih poljoprivrednih proizvoda ni za domaće tržište, osim žitarica. Cijene naših proizvoda su, neko kaže, previsoke u odnosu na druge zemlje. No naši inputi su visoki te i finalni proizvod mora imati visoku cijenu. Zašto – jer je sve što radite na malom, odnosno na maloj površini, u startu je skuplje – od nabavke do prodaje. Ali kvaliteta same proizvodnje je neprikosnovena. Kao agronom, kroz svoj radni vijek sam učio ljude kroz zadruge kako trošiti gnojivo, pesticide, organizirali smo predavanja za poljoprivrednike po nekadašnjim društvenim domovima, gdje je dolazilo oko stotinu poljoprivrednika – učiti. A danas toga nema. Danas EU standardi tjeraju ljude ka smanjenju korištenja gnojiva; moramo smanjiti za 30 posto potrošnju mineralnih gnojiva do 2030., također moramo smanjiti i potrošnju pesticida. Mislim, kao agronom, da će to sve na terenu jako teško ići i da će dodatno demotivirati ljude. Hrvatska, koja i inače nije trošila previše gnojiva niti pesticida, za razliku od drugih država čije pesticide, s hranom, uvozimo – imat će problem. Bojim se da će doći do drastičnog smanjenja proizvodnje i to svih proizvoda. A u svijetu vlada glad.

Koliko država može pomoći da se poljoprivredni sektor dodatno stimulira?

Poznato je da Vlada RH unazad nekoliko godina aktivno radi i pomaže s ciljem da ljudi ostanu na svojim poljoprivrednim imanjima. To su sve ipak male subvencije da bi zadržale ljude. Uvoz je velik. Naravno, nemamo mi ništa protiv uvoza, dapače on je i potreban u smislu reciprociteta uvoza i izvoza, i država mora uvoziti, to je normalno. Ali mi možemo proizvesti sigurno bolje od onog što uvezemo, i bolje od brojnih država EU jer imamo bolje zemljište  – ali nam je potrebna radna snaga. Nje je sve manje. I to je odraz zašto nam fali domaće proizvodnje. Uvijek pričamo – poljoprivreda, more su naši resursi. Sve je više i hotela koji svoje poslovanje vežu za lokalnu hranu i proizvodnju, od mesa do povrća. Ali zbog nedovoljnih količina, Hrvatska uvozi.

Savez se financira iz članarina?

Da i tu nemamo problema, ali to je jedan manji dio sredstava. Većim dijelom financiramo se od iznajmljivanja našeg prostora. Mi imamo svoju zgradu, koju smo obnovili nakon zagrebačkog potresa svojim sredstvima. Najveći dio zgrade je u zakupu i to je važan prihod. Mi kao Savez pozitivno poslujemo i trudimo se biti financijski odgovorni, baš kao što bi bili i u svom vlastitom kućanstvu.

Zadrugarima je važno da imaju svoje mjesto gdje mogu doći i gdje mogu održavati svoje aktivnosti. No, svakako bi voljeli da je zadruga u Hrvatskoj više, jer nam je to potrebno i radimo na tome. Samo u Srbiji je u proteklih pet godina osnovano više od 1.500 zadruga, posebno u ruralnim mjestima, onda je sve jasno. Oni rade značajan posao. Iako nisu u EU, i dalje su veoma opredjeljeni za zadrugarstvo u politika vlade je da se posebice u ruralnim područjima osnivaju zadruge, da se mali poljoprivrednici vežu i da se ukrupnjava proizvodnja. Imaju oni svakako problema, ali pokrivaju ruralna područja bolje od nas.

Nama je bitno doći do mjesta i poljoprivrednika koji su prepušteni sami sebi, da se organizira proizvodnja, da se pomogne ljudima da se udruže. Kako će se zvati takav vid organiziranja – zadruga, udruga ili organizacija – najmanje je bitno. Bitni su ljudi da im se pomogne, da imaju siguran plasman.

Koliko vam je bilo teško raditi za vrijeme pandemije?

U to vrijeme, Savezu nije bilo previše izazovno raditi, prilagodili smo se kao i većina drugih tvrtki. Zakupnine smo u to vrijeme ili smanjili ili ukinuli pojedinim korisnicima, ali vodeći dobru financijsku politiku, nismo imali financijskih problema. Nas je, ipak, najviše pogodio potres u kojem je zgrada, koja je stara preko 150 godina, stradala. Dobrom organizacijom i radom uspjeli smo sami obnoviti zgradu za nas i naše korisnike. Ljudi su nam se brzo vratili nakon potresa, jer smo je odmah i svojim sredstvima obnovili, ne čekajući nikog. Tko god da nam dođe od stanara, najčešće rijetko odlaze. S tim sredstvima smo u prilici pomagati naše zadrugare. Financijskim rezultatima smo zadovoljni, uvijek smo imali pozitivna izvješća. Nismo se nikad doveli u poziciju da nemamo dovoljno sredstava jer nikad ne znate kad se nekom od zadrugara ili nama u savezu može desiti neka nedaća. Mom nasljedniku, koji dolazi sredinom 2026. godine, nakon što mi mandat istekne – Savez ostavljam u dobrom financijskom stanju.

Što je strateški cilj za ovu godinu? Što Hrvatska može bolje?

Jedino što nam preostaje jeste udruživanje. Moramo pokriti ona područja koja vape za stručnošću, za kvalitetnim kadrom. Hrvatska ima pametnih ljudi, puno inženjera poljoprivrede koji nemaju gdje raditi ali njima i nije mjesto u apotekama. Njima je mjesto na terenu, među ljudima, da ih udruže, da im organiziraju proizvodnju, prodaju proizvode i naplate ih, dakle da ih udružuju u zadruge. To je naša budućnost koja bi potaknula daljnje osnivanje zadruga kao i saveza u ruralnim područjima, gdje su nekad i postojali.

Naša misija je da od malih dođemo do većih ili bolje rečeno srednjih zadruga. Velikih poljoprivrednih proizvođača imamo u Hrvatskoj i oni rade veoma kvalitetno. S druge strane imamo i male poljoprivrednike, koji nisu konkurentni. Cilj nam je napraviti zadruge srednje veličine, koje bi bile konkurentne i zdravije. I svakako održivije za cijeli sustav.