Hrvatska treba imati cilj postati jedno od središta za data centre jugoistočne Europe

Prije tek nešto malo više od godinu dana predstavila se javnosti Hrvatska udruga data centara (HRDCA) koja je nastala na poticaj tri tvrtke: Digital Realty, Vertiv i DataBox.

Ideja je da udruga promiče razvoj i unaprjeđenje stručnih djelatnosti unutar područja informatičke infrastrukture i poslovanja te da radi na razvoju telekomunikacijske infrastrukture, ICT tržišta te stvaranju poticajnog okružja za tehnološke iskorake.

O trenutačnoj situaciji u tom kontekstu te o radu udruge do sada i u budućnosti razgovarali smo s njezinim predsjednikom Goranom Đoreskim koji je također direktor u tvrtki Digital Realty.

Što su svrha i ciljevi Hrvatske udruge data centara? Koliko je uopće tvrtki uključeno i koliko uopće ima tvrtki aktivnih u tom području u Hrvatskoj?

Cilj udruge je razvijati u Hrvatskoj i regiji poslovno okruženje povoljno za razvoj data centara. U Hrvatskoj cjelokupni okvir daleko zaostaje za zemljama zapada Europske  unije (EU), a naročito za SAD-om. Zakonodavstvo, raspoloživost specijaliziranih dobavljača dovoljno visokog standarda, razumijevanje svrhe data centara među građanima… na svemu tome treba raditi ako želimo krenuti tragom zemalja poput Njemačke, Švicarske ili Francuske.

Trenutno imamo desetak članica, okupljamo pružatelje usluga data centara, ali i ostale tvrtke koje sudjeluju na tržištu – dobavljače, izvođače i neovisne stručnjake. Imamo članicu iz Mađarske. Planiramo daljnji rast.

Kakva je situacija s podatkovnim centrima u Hrvatskoj u smislu njihova broja i aktualne potražnje? Što na to najviše utječe, odnosno koliko u tome igra ulogu sve veća uporaba umjetne inteligencije? Zaostajemo li u dinamici razvoja za drugim zemljama u EU?

Kapacitet data centara se mjeri u megavatima (MW) budući da je njihova električna snaga izravno vezana s raspoloživim procesnim kapacitetom. London u ovom trenu ima preko 1000 MW dostupnih i popunjenih kapaciteta, u Beču je u toku nadogradnja sa 40 na 150 MW, a mi teško da bismo sakupili 10 MW. Trenutno u Hrvatskoj figurira pet-šest tvrtki koje aktivno nude uslugu kolokacije, ali su kapaciteti vrlo mali čak i gledano razmjerno u odnosu na veličinu države ili bruto društveni proizvod. U tom smislu zaostajemo do stupnja da ni poslovni model u kojem data centri rade nije jednak onome u razvijenijim zemljama.

Umjetna inteligencija (AI) je kompleksna tema, ali zaista ta tehnologija potiče rast data centar industrije.

Kakva je tehnološki kvalitativno gledano izvedba u izgradnji i funkciji data centara u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama u EU, a i šire?

Trenutačno data centri u Hrvatskoj u pravilu ne zadovoljavaju zahtjeve ‘hyperscale’ korisnika što su najveće svjetske IT kompanije. U našim okvirima često se voli govoriti o Uptime Tier standardu i neki data centri se njime ponose, ali stvarni zahtjevi globalnih premium korisnika su daleko iznad toga. Tržište još nije niti blizu tehničke sposobnosti da najvećima može pružati uslugu. 

Međutim, za uobičajene klasične kolokacijske korisnike razina kvalitete je više nego zadovoljavajuća, a posebno je iznad kvalitete kolokacije u vlastitom aranžmanu pojedinih tvrtki, izvan profesionalnih data centara.

Koliki je uopće potencijal hrvatskog tržišta podatkovnih centara? Neki podaci govore da je u 2023. to tržište u EU bilo vrijedno 52 milijarde eura.

Podatak je točan, uz dodatnu informaciju da se očekuje oko 14 posto rasta godišnje. Za Hrvatsku trenutačno ne postoje pouzdani financijski podaci, a udruga si je dala za zadatak razviti i kvalitetno praćenje tržišnih parametara bez čega nije moguće očekivati ni veći interes investitora.

Koji gospodarski sektori u Hrvatskoj iskazuju najveći interes za korištenje data centara?

U ovom trenu su to sigurno telekomi te pružatelji informatičkih usluga, a slijede ih regulirane industrije poput recimo klađenja ili banaka. Tradicionalniji sektori poput prehrambenog, farmaceutskog i slično znatno zaostaju. Jedna od važnijih poluga bila bi pokrenuti sistem integratore u pravcu kolokacije i hibridnog oblaka što je na razvijenim tržištima bitna poluga razvoja, a kod nas je u povojima.

Postoji li regionalna razlika u Hrvatskoj u smislu potražnje i razvoja podatkovnih centara? Drugim riječima, jesu li neka područja Hrvatske u tom smislu dalje odmakla od drugih?

Središte najvećeg razvoja je grad Zagreb, a koncentracija data centara u glavnom gradu je uobičajena za Europu. U SAD su veći kapaciteti data centara izvan gradova, a manji u njima. Razlika je u prirodi poslovanja.

Dodatno, u Hrvatskoj data centri postoje i u Varaždinu i Jastrebarskom. Razvoj AI potiče gradnju izvan metropola pa postoje i neki najavljeni projekti u Slavoniji, pa čekamo vidjeti hoće li se materijalizirati. 

Kako stvar stoji s napajanjem, odnosno potrebnom količinom električne energije za data centre u Hrvatskoj? Je li to nešto što predstavlja izazov? 

Treba razlikovati raspoloživu energiju od kapaciteta prijenosne mreže. Hrvatska uvozi 5-30 posto svoje električne energije, ovisno o razdoblju godine, ali to nije prepreka. Zbog dereguliranog tržišta data centri (i drugi veliki potrošači) mogu svoju energiju kupovati bilo gdje u Europi, dokle god postoji kapacitet prijenosne mreže.

A kapacitet prijenosne mreže (400 i 110 kilovolta) je ono što je europske metropole dovelo do zaustavljanja ili usporavanja gradnje novih data centara jer je upravo on tamo potrošen i potrebno je vrijeme da se proširi. U tom kontekstu Hrvatska, odnosno Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS), u prijenosu ima otprilike četiri puta veći kapacitet nego što je maksimalna potrebna vršna snaga te nije izvjesno da će se raspoloživi kapacitet uskoro u potpunosti angažirati.

Što se tiče distribucijske mreže (10 i 20 kilovolta, HEP-ODS), to ovisi od lokacije do lokacije pa je i raspoloživost snage bitan dio planiranja pri kupovini zemljišta za data centar.

Kakav je kapacitet u Hrvatskoj za vlastito projektiranje i izgradnju data centara? Končar-Digital je, primjerice, aktivan u tome, a također i Ericsson Nikola Tesla.

U Hrvatskoj ne postoje glavni izvođači koji imaju znanja i iskustva u potpunosti odraditi projekt data centra na način na koji se on radi na zapadu. Pojedine komponente toga su rađene, primjerice električna postrojenja, zgrade i slično, ali ne kao jedna cjelina i ne s očekivanim standardom. Poseban nedostatak je to što na našem tržištu nije uobičajeno korištenje projektnih metodologija koje se pri gradnji koriste u EU, projektnih alata, a i očekivanja iz funkcija poput zaštite na radu su u Hrvatskoj niska. Sve to čini hrvatsko tržište gradnje nekonkurentnim i poskupljuje gradnju. Zato sam spomenuo da se udruga trudi razvijati mrežu ponuđača i u ovom segmentu. 

Kakvo je stanje kibernetičke sigurnosti kod podatkovnih centara? Koliki je tu rizik i kako se kontrolira?

Kod data centara je kibernetička sigurnost jednako važna kao i fizička. Pogledamo li uobičajene incidente u EU ali i Hrvatskoj, s aerodromima i znanstvenim institucijama zahvaćenim kripto lockerima i hakerskim napadima, mislim da je sigurnosna razina data centara vrlo visoka, znatno viša nego kod većine poduzeća. 

Koliko je zapravo vremena potrebno za izgradnju jednog podatkovnog centra? Koji su sve koraci potrebni u tom procesu?

Od odluke do puštanja u upotrebu može proći i četiri do pet godina ukoliko se kreće od istraživanja lokacija i kupovine zemlje. Sama gradnja traje oko dvije godine. Proces je vrlo složen sa stotinama koraka i nemoguće ga je opisati u nekoliko rečenica.

Kakva je zakonska regulativa u Hrvatskoj za izgradnju takvih građevina? Postoje li stvari koje treba na tom planu promijeniti, prilagoditi ili poboljšati?

Zakoni o gradnji, zaštiti od požara te ostale relevantne regulative pisane su prije nego su data centri bili poznati kao djelatnost i logično je da ih uopće ne spominju. Zbog toga se na data centre primjenjuju propisi osmišljeni za druge građevine, na primjer za industriju. To poskupljuje gradnju, ograničava resurse data centara, a ponekad i šteti stabilnosti rada. Cilj udruge je pokušati unaprijediti zakonski okvir.

Kakav je tržišni položaj tvrtke Digital Realty u Hrvatskoj? Koliko je dosad postigla u razvoju podatkovnih centara?

Digital Realty (DLR) je jedini međunarodni pružatelj usluga data centara u Hrvatskoj, a data centar u Zagrebu je jedan od njegovih više od 300 data centara u cijelom svijetu. U tom smislu je tržišni lider i najambiciozniji investitor te jedini koji u Hrvatskoj pruža usluge globalnim IT divovima. Međutim, DLR razumije i da je za razvoj tržišta, a time i za vlastiti razvoj, potrebno zdravo konkurentsko okružje te u tom smislu čini sve i da ostalim pružateljima pomogne u rastu.

Kakvi su kapaciteti data centara u Hrvatskoj, odnosno kakve su procjene o potrebama što se njihove snage tiče?

Spomenuo sam da trenutno ima do oko 8 MW zauzetog i raspoloživog kapaciteta što je dimenzija jednog ozbiljnog data centra. Potrebe su naizgled male, ali to je privid koji nastaje zato što se skoro sve usluge koje se isporučuju građanima i poduzećima (društvene mreže, streaming servisi, gaming, poslovne aplikacije) gotovo bez izuzetka isporučuju iz Beča, Frankfurta ili Amsterdama. Dovođenje tih kapaciteta u Zagreb bi višestruko povećalo potrebe za data centrima.

Nadalje, Zagreb treba gledati i kao ‘hub’ koji, zajedno s Atenom i Sofijom, treba pružati uslugu jugoistočnoj Europi. Ukoliko se tako pozicioniramo potreba neće biti manja nego ona koju sam spomenuo za Beč.

Tehnologija poput klimatizacije ili prijenosa energije jest osnova za rad data centara, ali nije njihova primarna svrha niti funkcija. Data centri postoje kao sjecišta tisuća optičkih niti i kao ekosustavi stotina ponuđača usluga okupljenih na istoj lokaciji gdje svaki korisnik može zadovoljiti sve svoje digitalne potrebe. Oni su hiper-povezani ‘one stop shopovi’ na globalnoj mreži. Razlog zašto je Frankfurt velik i raste sve brže je baš ekosustav koji su sagradili. Kod data centara je učinak snježne grude vrlo izražen i moramo imati na umu da je sagraditi kvalitetnu zgradu lakše i brže nego stvoriti okružje.