Europska petrokemijska industrija u posljednje vrijeme trpi veliki pad kapaciteta, uslijed uslijed vala zatvaranja postrojenja i višegodišnjih gubitaka, kao i naglog širenja proizvodnih kapaciteta u ostatku svijeta kojeg predvodi Kina.
Europski proizvođači trpe poteškoće, ponajprije zbog visokih troškova proizvodnje i sve starijih postrojenja, što znači da Europa postaje sve više ovisna o uvozu primarnih kemikalija, kao što su primjerice etilen i propilen, temeljnih sastojaka za proizvodnju plastike, farmaceutskih proizvoda, i bezbroj drugih industrijskih proizvoda.
“Dok ostatak svijeta gradi preko 20 novih pogona, Europa nesvjesno ulazi u razdoblje industrijskog pada,” rekao je nedavno milijarder Jim Ratcliffe, osnivač multinacionalnog koncerna INEOS. Ratcliffe je zaradio milijune kupovanjem petrokemijskih pogona od naftnog giganta BP-ja i drugih kompanija, a zajedno s drugim čelnicima iz petrokemijske industrije kritizira izostanak političke volje da se pomogne tom sektoru.
Europska komisija odgovorila je početkom ovog mjeseca obećavanjima da će podržati domaću proizvodnju kemikalija za koje se smatra da su od strateške važnosti, kroz inicijativu Critical Chemical Alliance (CCA), kao što su etilen ili propilen. Tim programom namjerava se proširiti državna podrška za modernizaciju kemijskih postrojenja, te će se tražiti da se na javnim natječajima prednost daje robi proizvedenoj u Europi, slično već postojećoj europskoj legislativi za metale i minerale iz 2023. godine.
Međutim, za takve mjere možda je već prekasno, kažu analitičari. “Ovo je kao da ste na Titaniku dok brod tone. Ne možete vječno negirati stvarnost. Morate otići i naći neki čamac za spašavanje,” kaže Giuseppe Ricci, voditelj industrijske transformacije u talijanskoj petrokemijskoj grupaciji Eni. Kemijski ogranak Enija, nazvan Versalis, je u posljednjih pet godina akumulirao više od 3 milijarde eura gubitaka, podsjeća Ricci, a kompanija upravo zatvara posljednja dva krekera – pogona za proizvodnju osnovnih kemikalija – u Italiji, i najavljuje zaokret ulaganjem 2 milijarde eura u biorafinerije i kemijsko recikliranje.
Druge globalne grupacije, kao što su Dow, ExxonMobil, TotalEnergies, ili Shell također zatvaraju ili razmatraju održivost europskih kemijskih postrojenja. Većina planiranih zatvaranja tiče se tzv. krekera – proizvodnih pogona koji ugljikovodike pretvara u etilen, propilen, ili druge primarne kemijske sirovine.
U dokumentu o stanju u petrokemijskoj industriji kojeg je u ožujku objavila skupina od osam zemalja članica EU navodi se da bi zbog novih zatvaranja krekera do 2035. godine moglo biti ugroženo oko 50.000 radnih mjesta.
Pogoni koji postoje u Europskoj uniji uglavnom su male ili srednje veličine, te imaju prosječnu stopu iskorištenosti ispod 80 posto, za što se smatra da nije ekonomski održivo. Prema konzultantnskoj kući Wood MacKenzie, oko 40 posto kapaciteta za proizvodnju etilena u EU – koji ukupno iznosi 24,5 milijuna tona – izloženo je visokom ili srednjem riziku od zatvaranja, što uključuje i zatvaranja najavljena nakon kraja 2024.
“Udio ugroženih europskih pogona mnogo je veći nego u drugim svjetskim regijama,” rekao je Robert Gilfillan, analitičar za tržišta plastike i recikliranja pri Wood MacKenzie. Dok starije europske tvornice koriste sirovu naftu kao glavnu sirovinu, postrojenja u SAD-u i na Bliskom istoku koriste jeftinije sirovine, poput etana, koji je nusproizvod vađenja nafte iz škriljevca.
Kapacitet proizvodnje etilena u Sjevernoj Americi će do 2030. godine narasti na 58 milijuna tona godišnje, sa sadašnjih 54 milijuna, navodi konzultantska tvrtka ADI Analytics. U međuvremenu, Kina će svake godine između 2025. i 2030. godine povećati kapacitete za etilen za 6,5 posto, da bi do 2030. proizvodila gotovo 87 milijuna tona godišnje. To je više nego trostruko više od današnjih kapacitete u Europskoj uniji.
To je više od trostrukog trenutačnog kapaciteta EU-a. Kineski proizvođači također izvozne pogone u jugoistočnoj Aziji za izvoz na tržišta Europe i Sjeverne Amerike, kako bi zaobišli nove ugljične poreze i carine na kinesku robu. Japanske i južnokorejske tvrtke, koje se ne mogu natjecati sa svjetskom konkurencijom, zadržale su niske stope iskorištenosti postojećih pogona od 2023. godine.
Europski političari sada pred sobom imaju veliku dilemu: odlučna intervencija u tom industrijskom sektoru, ili mirno promatranje kako se kemijska okosnica europske industrije smanjuje i nestaje. U dokumentu iz ožujka, osam europskih zemalja – uključujući Francusku, Italiju i Španjolsku – pozvale su na donošenje europskog Zakona o ključnim kemikalijama, jer po najnovijim podacima EU je svake godine između 2019. i 2023. bio neto uvoznik etilena i propilena.
Povjerenica EU za industriju Stéphane Séjourné rekla je da će Bruxelles utvrditi strateške zalihe i proizvodne lokacije, dodavši da se tu, prije svega, radi o “očuvanju suvereniteta.”
Ali suverenost ima svoju cijenu. Većina europskih krekera starije je od 40 godina, u usporedbi sa tek 11 godina u Kini. A proizvodnja etilena u Europi u kojoj se koristi nafta košta 800 dolara za tonu, dok u Americi, gdje se koristi etan, košta manje od 400 dolara po toni, ili oko 200 dolara po toni na Bliskom istoku, također iz etana, izračunao je talijanski Eni u prezentaciji iz ožujka.
Neke kompanije ipak se nadaju da će doći do oporavka. INEOS, koji upravlja jednim od najnaprednijih europskih petrokemijskih postrojenja u njemačkom Kölnu, gradi 4 milijarde eura vrijedan etanski kreker u Antwerpenu, prvom novom krekeru u Europi u otprilike 30 godina, s proizvodnim kapacitetom od 1,45 milijuna tona etilena godišnje. To postrojenje, koje bi trebalo krenuti s radom 2026. godine, bi trebalo konkurirati kineskoj proizvodnji i zadovoljiti europsku potražnju, uz manje količine štetnih emisija.
Pročitajte još:
Istovremeno, na Bliskom istoku konsolidacija stvara nove globalne divove. Spajanje nacionalne naftne kompanije Abu Dhabija ADNOC i austrijskog OMV-a vrijedno 60 milijardi dolara stvorit će se Borouge Group, četvrti po veličini proizvođač poliolefina na svijetu. Nova kompanija planira izvoziti polimere u Europu, što znači da će se izravno natjecati s američkim i azijskim tvrtkama.
Analitičari kažu da europska petrokemijska proizvodnja neće u cijelosti nestati, ali će zasigurno postati domena nekolicine dominantnih igrača. “Samo će velike europske tvrtke, koje imaju dovoljno velik tržišni udio da mogu imati konkurentne cijene, nastaviti s proizvodnjom etilena,” kaže Enzo Baglieri, profesor tehnološkog poslovanja na školi za menadžment SDA Bocconi u Milanu.
