U intervju za CNBC u četvrtak direktor talijanskog konglomerata za vojnu industriju Leonarda, Roberto Cingolani, rekao je da ta kompanija, u vlasništvu talijanske države, već radi na stvaranju europskog pandana sustava satelita u niskoj orbiti (LEO) kakve koristi američki Starlink, u vlasništvu kompanije SpaceX.
Cingolani je dodao da Leonardo trenutačno razgovara s francuskom državnom kompanijom za vojnu industriju Thales – s kojom je već suvlasnik joint venture projekta Thales Alenia Space – te europskim gigantom Airbusom, o uspostavi europskog saveza za svemirsku tehnologiju.
No, podsjeća Cingolani, za pravu integraciju i zajedničko djelovanje te tri velike europske kompanije bilo bi potrebno izmijeniti europske antimonopolističke propise, s obzirom na to da se zbog ozbiljnosti trenutačne situacije, kad primjerice ukrajinska vojska u borbama protiv Rusije uvelike ovisi o Starlinku, hitna alternativa kakva je potrebna ne može realizirati zbog sporosti europske birokracije.
Prema njemu, kad bi sve zainteresirane strane pokazale dobru volju, projekt bi se mogao uspješno finalizirati ne u roku od nekoliko godina, već u roku od samo nekoliko mjeseci, čime bi Europa dobila pravu održivu alternativu američkom SpaceX-u. Ipak, najveći problem je pitanje razvoja rakete kojom bi se sateliti slali u svemi, jer Europa još uvijek nema nikakav ekvivalent SpaceX-ovom sustavu Falcon 9, raketi za višekratnu upotrebu koja je omogućila SpaceX-u da drastično snizi troškove lansiranja tereta u orbitu.
Starlink je konstelacija satelita u niskoj orbiti oko zemlje (LEO) koji pružaju broadband pristup internetu širom svijeta, a posebno je namijenjen ruralnim područjima koja nisu pokrivena drugim, konvencionalnim, mrežama. Američka vlada pod bivšim predsjednikom Bidenom ovlastila je SpaceX za pružanje satelitskih usluga Kijevu nakon ruske invazije početkom 2022. godine.
Međutim, kasnije su se pojavili sukobi između ukrajinske vlade i vlasnika SpaceX-a Elona Muska oko plaćanja naknada, kao i kasnijeg suspendiranja i ponovnog aktiviranja usluge, o kojoj ukrajinske oružane snage uvelike ovise za komunikacij u i koordinaciju. Ti su problemi zatim naveli razne države, pa tako i Italiju, da preispitaju svoje postojeće ugovore iz područja svemirske tehnologije i prikladnost SpaceX-a kao dobavljača takvih usluga, kako bi se izbjegla ovisnost o prevrtljivim raspoloženjima vlasnika kompanije Elona Muska i općenito američke politike pod Donaldom Trumpom.
Za početak, kao zamjena za Starlink pojavio se Eutelsat i njihova mreža za pružanje satelitskog interneta OneWeb. Iako su dionice Eutelsata u proteklih par mjeseci drastično porasle – a osobito nakon Trumpovog incidenta s predsjednikom Ukrajine Zelenskim i kasnije američke odluke o otkazivanju vojne pomoći Ukrajini – OneWeb ipak nije trajno rješenje, jer je značajno skuplji od Starlinka, te nudi uslugu samo tvrtkama i državnim institucijama.
Kao što je otprije poznato, Europska komisija financira razvoj novog satelitskog programa IRIS 2, čiji je razvoj započeo još 2024. godine, za kojeg je već izdvojen proračun od 2,4 milijarde eura koje je odobrila Europska unija, kao i dodatnih 750 milijuna eura od strane Europske svemirske agencije (ESA). Cijeli projekt trebao bi vrijediti 10,5 milijardi eura, uključujući i oko 4 milijarde privatnog financiranja, a ugovor o koncesiji je krajem 2024. dodijeljen konzorciju u kojemu su tri europska satelitska operatera – luksemburški SES, francusko-britanski Eutelsat, te španjolski Hispasat.
IRIS 2 bi trebao biti sustav koji bi kombinacijom satelita u niskog orbiti i manjeg broja satelita u srednjoj orbiti, na većim visinama, trebao pristup brzom internetu dovesti na afrički kontinent – gdje ga trenutno gotovo i nema – te, naravno, osigurati brzi satelitski internet za Europu, koja svake godine ima sve veću potrebu za takvom infrastrukturom.
IRIS 2 bi, kao što je već slučaj sa satelitima Galileo, trebao imati dvojnu civilnu i vojnu ulogu i odvojene sustave, tako što bi se određeni kanali i funkcije satelitske mreže rezervirali i koristili isključivo u vojne svrhe. Sustav bi po planu Europske komisije trebao postati operativan do 2030., a sastojao bi se od 264 satelita u orbiti na nižoj visini od 1.200 metara, te 18 satelita u srednjoj zemljinoj orbiti (MEO) na visini od 8.000 metara.
Za usporedbu, Starlink koristi mrežu od puno većeg broja malih satelita – trenutno ih u niskoj orbiti oko Zemlje ima 7.000, a u planu je proširenje na 12.000, dok bi u drugoj fazi dugoročno mreža mogla imati više od 34.000 satelita. Starlink nudi pretplatu privatnim korisnicima, a krajem 2024. sustav je već imao oko 4 milijuna pretplatnika širom svijeta, koji za pristup internetu plaćaju od 50 do 120 dolara mjesečno.
Pročitajte još:
- Satelitska kompanija Eutelsat utrostručila vrijednost zbog očekivanja da će njihov OneWeb sustav zamijeniti Starlink u Ukrajini
- Airbus se pridružio inicijativi europskih startupova koji traže osnivanje EU fonda za ulaganja u digitalnu infrastrukturu
- Analiza: Veća europska izdvajanja za obranu mogla bi biti prilika za hrvatsku vojnu industriju
No, Europa zasad nema pouzdani sustav lansiranja tereta u svemir. Najnaprednija raketa, Ariane 6, koju je razvila ESA, pretrpila je brojne odgode i kašnjenja, da bi tek početkom ožujka ove godine imala prvo uspješno lansiranje sa kozmodroma u Francuskoj Gvajani, kad je isporučila francuski vojni satelit CSO-3.
Za razliku of rakete Falcon 9, Ariane je jednokratna raketa, a procjenjuje se da svako lansiranje košta stotinjak milijuna eura, što je nekoliko puta skuplje rješenje. U kolovozu bi Ariane 6 trebala u svemir postaviti novi satelit za meteorološku organizaciju EUMETSAT, a još prije par godina američki Amazon je bukirao 18 letova na Ariane 6 za pokretanje vlastitog rivala Starlinku, mreže satelita nazvane Kuiper. Amazon razvija vlastite satelite, ali za lansiranje koristi rakete nekoliko postojećih kompanija.
Udruživanje Leonarda, Thalesa i Airbusa na razvoju novog raketnog sustava stoga bi moglo biti ključno za neovisni razvoj budućeg europskog svemirskog programa i težnje da i u tom području Europa zadrži suverenost.
