Hrvatska se već niz godina deklarativno zauzima za što brži razvoj pogona za proizvodnju električne energije, no nije tajna da istodobno niz zapreka, od administrativnih do regulatornih, otežavaju posao investitorima. Stoga smo o tome kako se stvari razvijaju iz kuta tvrtke EnergoVizija i što se može ili treba očekivati u investicijskom okružju porazgovarali s direktoricom Odjela za upravljanje projektima Marinom Prusinom. Ona je za Financije.hr detaljno ispričala na kojim projektima tvrtka radi, koji se problemi pojavljuju i što bi se trebalo učiniti da Hrvatska doista postane veliki proizvođač električne energije iz obnovljivih izvora kako joj to potencijali i resursi omogućuju.
Kakve usluge nudi, odnosno na kakve projekte je usredotočena EnergoVizija?
EnergoVizija je tvrtka specijalizirana za razvoj, savjetovanje i vođenje projekata obnovljivih izvora energije s posebnim naglaskom na inovativne projekte kojima se ostvaruje benefit kroz dvojnu upotrebu zemljišta. Takve projekte odlikuje sinergija s drugim poslovnim aktivnostima kao što su proizvodnja hrane, gospodarenje otpadom, revitalizacija zapuštenih industrijskih postrojenja i slično. Naravno, razvijamo i klasične projekte neintegriranih fotonaponskih elektrana. Ipak, kako nam je cilj postići što veću učinkovitost i održivost, najveći fokus imamo upravo na spomenutim inovativnim projektima među koje se ubrajaju agrosolarne elektrane na postojećim trajnim nasadima, plutajuća elektrana na postojećem ribnjaku, baterijski sustavi za skladištenje energije ili plinske elektrane na vodik i biometan.
Zbog kompleksnosti takvih projekata imamo multidisciplinarni stručni tim. Naši inženjeri različitih struka te pravni i financijski stručnjaci svojim znanjem i iskustvom pokrivaju sve aspekte projekata. Uz to svakodnevno ulažemo u dodatnu edukaciju i kontinuirano surađujemo s akademskom zajednicom prateći najnovija istraživanja, kao i inozemna iskustva u području inovativnih projekata kakve razvijamo.
Naš je pristup cjelovit i time pružamo sigurnost investitoru. Preuzimajući lokaciju za razvoj projekta, koju mu ponekad i sami predložimo, preuzimamo na sebe obvezu idejne razrade projekta. To je složen proces koji uključuje tehničku i ekonomsku optimizaciju, prostorno plansku te imovinsko–pravnu analizu, po potrebi usklađenje tehničkog dijela projekta s postojećim zakonodavnim okvirom, kao i usklađivanje na prostorno planskoj razini, komunikaciju sa svim dionicima u procesu razvoja projekta – projektantima, javnopravnim tijelima, lokalnom zajednicom te u konačnici ishođenje svih potrebnih dozvola do stjecanja statusa spremnosti za gradnju.
Što su trenutačno ključni projekti na kojima se radi? Je li fokus na cijeloj Hrvatskoj ili specifičnim regijama?
Trenutačno u različitim fazama razvoja imamo više od 1600 megavata (MWp) projekata od čega je više od 900 MWp s ishođenim energetskim odobrenjima. Dio projekata, kao što su klasične fotonaponske elektrane na tlu i baterijski sustavi, razvijamo u južnom dijelu Hrvatske, dok u sjevernom i istočnom dijelu Hrvatske, s naglaskom na Slavoniju, imamo sve više projekata koji sinergijski povezuju poljoprivredu i obnovljive izvore energije.
Kao ključni inovativni projekt na kojem radi cijeli stručni tim EnergoVizije svakako bih istaknula projekt uspostave intenzivnog uzgoja ribe na postojećim ribnjacima Končanice, najstarijeg ribnjačarstva u Hrvatskoj. S ciljem što racionalnijeg korištenja prirodnih resursa planiramo uvođenje recirkulacijskog sustava uzgoja koji omogućuje ponovno korištenje već iskorištene vode. Električnu energiju potrebnu za rad pumpi unutar tog sustava proizvodit će plutajuća solarna elektrana snage 400 MWp koja će napajati i elektrolizator vode za proizvodnju kisika nužnog za uzgoj ribe. Ovaj projekt je odgovor na sve teže uvjete uzgoja koji se, kao posljedice klimatskih promjena, očituju kroz nepredvidivost količine dostupne vode te velike oscilacije temperature vode uz njeno prekomjerno isparavanje u ljetnim mjesecima. Sve to utječe na proizvodnju. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća na 1230 hektara vodene površine Ribnjačarstvo Končanica je uzgajalo čak 1800 tona ribe dok je današnja brojka oko 600 tona ribe godišnje. Mnogo se toga promijenilo od 1900. godine kad je počela izgradnja ovog ribnjačarstva i za njegovu održivost nužno je prilagoditi se današnjim uvjetima.
Cijeli obuhvat Ribnjačarstva nalazi se unutar ekološke mreže Natura 2000 koja podržava načela održivog razvoja i pruža nove mogućnosti ruralnim područjima. Stoga se projekt recirkulacijskog sustava intenzivnog uzgoja, planiran na manjem dijelu ribnjaka u kontroliranim uvjetima i uz prilagodbu suživota s prirodom, u potpunosti uklapa u ciljeve održivosti i svakako će pružiti nove mogućnosti razvoja cijelog područja općine Končanica.
Uz ovaj projekt u posljednje vrijeme u fokusu su nam projekti baterijskih spremnika električne energije. Riječ je o novoj tehnologiji zahvaljujući kojoj se isporuka proizvedene električne energije može odgoditi do trenutka kad ju je mreža spremna prihvatiti, što je ključno za veću fleksibilnost sustava i sigurnost opskrbe u područjima gdje dotrajala elektroenergetska infrastruktura zahtjeva rekonstrukciju. Uz to, baterijski sustavi rasterećuju i prostor jer njihova integracija zahtijeva znatno manje zauzeće površine od primjerice novih dalekovoda. Njihovo uvođenje značajno će pomoći elektroenergetskom sustavu Hrvatske, posebice u područjima gdje mrežna infrastruktura ima ograničenja.
Cilj nam je razviti pametne hibridne sustave – korištenje obnovljivih resursa, poticanje poljoprivredne proizvodnje i pohrane energije kao održivih modela za budućnost koji mogu donijeti značajne benefite za lokalne razvojne potrebe, a u konačnici doprinijeti klimatskim i energetskim ciljevima.
Na koji se način odvija postupak odabira projekata, odnosno kako funkcionira suradnja s investitorima?
Projekte identificiramo na različite načine. Analizirajući različite strateške dokumente, prostorne planove, ali i kroz komunikaciju s lokalnim zajednicama i prepoznavanje njihovih potreba. Uvijek pokušavamo osmisliti projekte koji kombiniraju više različitih poslovnih aktivnosti kako bi se ostvarilo sinergijsko korištenje prostora i resursa, a time i dodatna vrijednost za širu lokalnu zajednicu. Pritom smo spremni na prihvaćanje određenih rizika, primjerice preuzimanje i restrukturiranje poduzeća koja mogu biti nositelji određenih projekata, što drugi developeri u pravilu ne rade. Projekte iniciraju i potencijalni investitori koji prate razvoj tržišta i žele točno određenu vrstu projekta.
Prilikom razmatranja svakog projekta radimo detaljne analize usklađenosti s prostornim planovima, imovinsko – pravnim odnosima na zemljištu na kojem bi se projekt razvijao, mogućnostima priključenja na distribucijsku ili prijenosnu elektroenergetsku mrežu te usklađenosti sa zahtjevima zaštite okoliša i utjecaja na prirodu.
Što vidite kao ključni problem u provedbi projekata obnovljivih izvora u Hrvatskoj? Što su uska grla?
Problemi su višeslojni i godinama poznati. Administrativna sporost, česte izmjene pravila i neujednačena tumačenja propisa na terenu i dalje su glavne prepreke. Osim toga, nedostatak kapaciteta u javnoj upravi te ponekad i nedorečen regulatorni okvir za inovativne modele, kao što su agrosolari ili baterijski spremnici energije, dodatno otežavaju razvoj.
Velika prepreka je i nedostatna koordinacija različitih sektora koji sudjeluju u razvoju ovakvih projekata – energetski, okolišni, vodni i poljoprivredni sektor često funkcioniraju kao izolirani svjetovi umjesto da djeluju kao povezani sustav. Upravo u toj sinergiji leži ogroman potencijal i zato kao rješenje vidimo postizanje koordinirane suradnje svih relevantnih javnopravnih tijela prije ishođenja energetskog odobrenja kako bi nositelju projekta u toj fazi bile poznate sve važne pravne i tehničke prepreke za daljnji razvoj projekta. Za implementaciju navedenog bilo bi potrebno izmijeniti Zakon o prostornom uređenju i omogućiti traženje posebnih uvjeta javnopravnih tijela prije pokretanja postupka ishođenja energetskog odobrenja. Isto ne bi trebalo opteretiti nadležna tijela graditeljstva ukoliko se kroz sustav eDozvole omogući direktno slanje zahtjeva prema javnopravnim tijelima uz obvezno prilaganje izjave ovlaštenog projektanta o usklađenosti zahvata sa zakonom i/ili prostornim planovima kako bi se izbjeglo dodatno administrativno opterećenje javnopravnih tijela onda kada zahvat nije usklađen s jednim od navedenih.
Energetsko odobrenje, kao ključan dokument u razvoju većine projekata obnovljivih izvora energije (OIE), trebao bi investitorima pružiti određenu sigurnost i biti poticajni model i za ostale dionike u procesu. Ono nije financijsko opterećenje već jamstvo da državi treba takav projekt na određenoj lokaciji i da na toj lokaciji nitko drugi ne može razvijati takav projekt – analogija ovome bi bilo koncesijsko odobrenje. Energetska odobrenja imaju rokove u kojima investitori moraju ishoditi dozvole, ali ih nažalost nisu u mogućnosti ishoditi zbog zastoja u priključenju oko 2500 MW projekata koji su zahtjev za ulazne podatke Hrvatskom operatoru prijenosnog sustava (HOPS) predali 2024. godine i oko 900 MW projekata koje su zahtjev za ulazne podatke HOPS-u predali 2025. godine među kojima je određen broj projekata koje razvijamo u EnergoViziji. Zastoj je posljedica toga što Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) već više od dvije godine nije donijela odluku o cijeni jedinične naknade za priključenje na prijenosnu mrežu. Ta je cijena ključna da bi investitori mogli procijeniti ukupni trošak priključenja te izračunati fizibilnost svojih projekata, no bez ugovora o priključenju nije moguće dovršiti ni postupke vezane za zaštitu okoliša i prirode te podnijeti zahtjev za lokacijsku dozvolu. S druge strane, jedinična cijena je preduvjet da bi HOPS mogao i formalno završiti postupak priključenja za sve tekuće projekte. Iako je već bilo nekoliko obećanih rokova rješavanja navedenog pitanja – nisu bili ispoštovani. Nadamo se da će ovo ključno pitanje biti riješeno najkasnije do jeseni jer se jedino tako može otkočiti investicijski potencijal od preko milijardu eura, koji bi se u Republici Hrvatskoj ostvario samo kroz realizaciju navedenih 2500 MWp projekata.
Ministarstvo gospodarstva koje je prepoznalo važnost OIE projekata i donijelo izmjene svojih propisa, trebalo bi hitno zaustaviti tijek važećih rokova svih izdanih energetskih odobrenja te odrediti da počinju teći tek od trenutka donošenja odluke HERA-e o iznosu jedinične naknade za priključenje.
Dio fokusa EnergoVizije usmjeren je i na agrosolare. Kako stvari stoje u Hrvatskoj što se implementacije takvih projekata tiče, odnosno interesa za takve projekte, njihove perspektive i mogućnosti za izgradnju?
U Hrvatskoj postoji značajan interes za projekte agrosolara što nam potvrđuju brojni upiti koji stižu i od poljoprivrednih gospodarstava i od individualnih poljoprivrednika. Svi oni prepoznaju da kroz sinergiju poljoprivrede, prije svega vinogradarstva i voćarstva, te obnovljivih izvora energije, konkretno solarnih elektrana, mogu ostvariti značajne dodane vrijednosti. Prije svega, instalacija agrosolara predstavlja agrotehničku mjeru zaštite poljoprivrednih kultura ograničavajući pojačano sunčevo zračenje u onim dijelovima dana i godine kada ono oštećuje biljku, ali i štiteći fizički od tuče koja je, nažalost, sve češća pojava. Uz to, agrosolari su poljoprivrednicima izvor dodatnog prihoda. Ako su sami investirali u projekt onda im prihod donosi prodaja električne energije, a ako su zemljište dali u zakup partnerskim firmama koje se primarno koncentriraju na energetski dio agrosolarnog projekta, redovan prihod im donosi zakupnina. U svakom slučaju to je poljoprivredniku značajan dio financijske stabilnosti i održivosti.
U Europi je sve više poljoprivrednih kultura za koje postoje relevantna istraživanja o dobrobitima primjene koncepta agrosloara i sve veći broj zemalja pravno regulira te projekte. Stoga broj i kapacitet projekata značajno raste iz godine u godinu.
Što se tiče hrvatskog zakonodavnog okvira, dio iz nadležnosti ministarstava gospodarstva i prostornog uređenja dopušta provedbu projekata agrosolara pod određenim uvjetima, ali cijeli model nažalost još nije do kraja pravno definiran jer ga najvjerojatnije svi ključni dionici ni ne razumiju u potpunosti. Jedan od pokazatelja je otpor koji u Ministarstvu poljoprivrede postoji prema tim projektima, a očituje se kroz neprihvaćanje mogućnosti da se agrosolari razvijaju na visokovrijednim poljoprivrednim zemljištima. Apsurdno je to jer se upravo na njima nalaze nasadi koji trebaju zaštitu agrosolara. Uvjereni smo da takvi otpori proizlaze iz nepotpunog razumijevanja koncepta agrosolara i svih benefita koje oni mogu donijeti poljoprivrednicima.
Stoga je krajnji trenutak za otvaranje komunikacije s Ministarstvom poljoprivrede, uključivanje znanstvene zajednice, poljoprivrednih udruga i svih drugih relevantnih dionika kako bi se o agrosolarima raspravljalo na temelju objektivnih i provjerljivih činjenica. Potrebno je komunicirati o svim aspektima primjene koncepta agrosloara, pa tako i adresirati strah ministarstva vezan za moguće zlouporabe. U konačnici, ako ministarstvo smatra nužnim, treba osigurati odgovarajuća zakonodavna i provedbena poboljšanja kojima bi se koncept agrosolara u potpunosti pravno i institucionalno uredio.
Često se suočavamo s nepravilnim tumačenjem propisa pa tako svi čitaju ono što im odgovara u određenom zakonu, a zanemaruju bitan ostatak teksta. Zakon o prostornom uređenju je u svojim zadnjim izmjenama i dopunama propisao na kojim površinama se mogu postavljati agrosolari, ali je propisao i zadržavanje poljoprivredne proizvodnje iz čega je jasno da je smisao dvojno korištenje zemlje, a ne uništavanje poljoprivredne proizvodnje. Eventualne nedoumice i sumnje treba rješavati kroz komunikaciju, a ne ignorirati ih kočeći tehnološki napredak. Razvoj agrosolarnih projekata se ne može zaustaviti, prema dostupnim informacijama izdana su energetskih odobrenja za više od 700 MW agrosolarnih i akvasolarnih projekata.
Što mislite da je prioritet kad je riječ o otvaranju puta za bržu izgradnju pogona na obnovljive izvore? Koje su promjene ključne?
Iako strateški dokumenti Republike Hrvatske ističu važnost razvoja projekata obnovljivih izvora energije, u praksi se čini da nedostaje stvarne političke volje da ih se zaista provede. Iako postoji europski pravni okvir koji od država članica traži ubrzavanje procedura razvoja obnovljivih projekata, te da ih se tretira kao projekte od prevladavajućeg javnog interesa, s uvođenjem tih pravila u hrvatski pravni sustav prilično se kasni.
Generalno govoreći, ključan je stabilan, predvidljiv i proaktivan regulatorni okvir. Potrebna je bolja koordinacija između različitih tijela u provedbi, te značajno ubrzavanje svih procedura, moguće i kroz pojačanu digitalizaciju. Ali možda više od svega, mislim da nam je potrebna puno intenzivnija i proaktivnija komunikacija, razmjena informacija i ideja između sektora obnovljivaca i različitih državnih institucija, prije svega s Ministarstvom gospodarstva kao mjerodavnim ministarstvom za područje energetike.
Ključna je promjena percepcije i stava prema čitavom sektoru obnovljivaca – investitorima, developerima, projektantima i drugima koji su uključeni u razvoj projekata. Mi moramo biti prepoznati kao partneri u ispunjenju svih strateških energetskih i klimatskih ciljeva na koje se Hrvatska obvezala RH. Bez svih nas u ovom sektoru neće se ostvariti zacrtani instalirani kapaciteti obnovljivih izvora energije.
Naglašavamo važnu ulogu lokalne zajednice u razvoju i provedbi OIE projekata. Svaki projekt se planira na odgovarajućem prostoru općine, grada, županije, te direktno utječe na lokalnu zajednicu i ljude koji žive na tom prostoru. Oni moraju biti informirani o svakom projektu što je ranije moguće, moraju biti na odgovarajući način uključeni u definiranje i razvoj projekta, te im se moraju pružiti mogućnost da prepoznaju benefite koje projekt ima za njihovu zajednicu. Komunikacija s lokalnom zajednicom je jedan od ključnih faktora uspjeha projekta.
Također, potrebno je poticati razvoj stručnjaka za interdisciplinarne projekte – osobe koje će razumjeti energetiku, ekologiju, agronomiju i sve prateće zakonodavne okvire, a o čemu mi u EnergoViziji jako vodimo računa.
Pročitajte još:
Razvoj novih tehnologija često je brži od stvaranja zakonodavnog okvira koji prati implementaciju, stoga institucionalno trebamo biti spremniji na prihvaćanje promjena koje druge zemlje već primjenjuju.
I na kraju, ključno je osvijestiti da trebamo pravovremeno koristiti prirodne resurse kojima Hrvatska obiluje kako ne bismo postali zemlja čiju će elektroenergetsku infrastrukturu koristiti susjedi za prekogranično trgovanje svojom energijom dok ćemo je mi od njih uvoziti po visokoj cijeni.
