Prepreke koje države Europske unije postavljaju jedna drugoj čine mnogo veću gospodarsku štetu nego što bi to ikad mogao SAD sa svojim carinama, napisao je bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi u kolumni za Financial Times objavljenoj u petak.
Draghi, koji je bio na čelu ECB-a između 2011. i 2019., i potom premijer Italije od 2021. do 2022., često u medijskim istupima poziva na veću ekonomsku i financijsku integraciju država članica EU.
U kolumni od petka istaknuo je nemogućnost Europske unije da riješi probleme opskbnog lanca zbog njenih visokih internih barijera i regulatornih zapreka. “One su puno štetnije za ekonomski rast od bilo kakve tarife koju bi SAD mogao uvesti – a njihovi štetni efekti samo se s vremenom povećavaju,” napisao je Draghi.
Novi američki predsjednik Donald Trump je nakon stupanja na dužnost u siječnju uveo dodatni uvozni namet od 10 posto za kinesku robu, najavio – pa odgodio – 25 posto carine za sav uvoz iz Kanade i Meksika, te najavio 25 posto carinu na uvoz čelika i aluminija. Pritom je komentirao i da je sljedeća na meti Europa.
No, u okolnostima sve većih pritisaka s druge strane Atlantika, Draghi je naveo procjene Međunarodnog monetarnog fonda koje pokazuju da unutrašnje trgovinske zapreke u Europi imaju efekt kao da se ubire carina od 45 posto na proizvodnju i 110 posto na usluge.
Zbog toga je, zaključuje Draghi, trgovinska razmjena među članicama EU manja od polovice trgovine koju međusobno obavljaju američke savezne države – a budući da usluge u Europi čine veći dio gospodarske aktivnosti, onda je i efekt takbih barijera sve ozbiljniji.
Istovremeno se događa da se trgovinske barijere sa zemljama izvan EU sve više smanjuju, što znači da europskim kompanijama uvoz postaje sve privlačniji, a i kad se radi o investicijama radije ulažu u inozemstvo nego negdje drugdje unutar EU.
Zbog toga je Europska unija sve više ovisna i osjetljiva na trgovinu s vanjskim partnerima – danas trgovina čini 55 posto BDP-a cijele eurozone, dok je 1999. taj udio bio 31 posto. Za usporedbu, u tom razdoblju je udio trgovine u kineskoj ekonomiji porastao sa 34 na 37 posto, dok se udio trgovine u američkom BDP-u tek neznatno povećao, sa 23 na 25 posto.
Ali problemi europske ekonomije nisu samo na strani ponude, jer su europske vlade tolerirale slabiju domaću potražnju još od financijske krize iz 2008. godine, dodaje Draghi.
Po njemu, ta nevoljkost da se se potakne domaća potrošnja vidi se u nevoljkosti europskih vlada da se zadužuju i da investiraju više nego od proračunskih prihoda. Draghi uspoređuje situaciju sa SAD-om, gdje je između 2009. i 2024. vlada upumpala u domaću ekonomiju iznos od oko 14 bilijuna eura kroz proračunski deficit, dok je u međuvremenu taj iznos u Europi bio tek oko 2,5 bilijuna.
Nakon što je prošle godine detaljno predstavio svoj plan za oživljavanje gospodarstva Europe, Draghi danas kaže da europske vlade još uvijek mogu napraviti zaokret, ali samo ako iz temelja promijene svoj način razmišljanja i maknu se od svojih uskih nacionalnih ciljeva i djelovanja.
“Sada je jasno da takvo postupanje nije donijelo dobrobit Europljanima, niti je dovelo do zdravih javnih financija, niti čak jače nacionalne autonomije, kojoj sad prijete pritisci iz inozemstva… Zato je potrebna radikalna promjena,” zaključuje Draghi.
Strahovi od sve izglednijeg trgovinskog rata između SAD-a i Europe u zadnje su vrijeme skrenuli pozornosti na slabi rast europske ekonomije – no glasovi koji na to ukazuju već se neko vrijeme mogu čuti. Primjerice Njemačka – najveće europsko gospodarstvo – zaglavila je u gospodarskoj krizi i po prognozama bi mogla u 2025. zabilježiti treću godinu negativnog rasta. Francuska ekonomija također stagnira – a obje zemlje trenutno prolaze kroz politička previranja koja bi mogla usporiti odlučniju reakciju na ekonomska zbivanja.
Pročitajte još:
Kanadsko-američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Michael Spence u kolovozu je u svojoj analizi ustvrdio da Europu najviše muče “manjak inovacija i slaba produktivnosti,” što je gospodarstvo eurozone dovelo do stagnacije. Prema njemu, dugoročni rast produktivnosti ovisi prvenstveno o strukturnim promjenama koje bi trebao predvoditi razvoj novih tehnologija.
“U tome je glavni problem Europe: u nizu područja, od umjetne inteligencije i poluvodiča, pa sve do kvantnog računarstva, SAD – pa čak i Kina – ostavljaju Europu iza sebe,” zaključio je Spence u kolumni koju je prenio Project Syndicate.
