Digitalni euro ponovno je u fokusu europske financijske rasprave, i to iz dva razloga. S jedne strane, Bruxelles i Frankfurt sve otvorenije govore o potrebi da Europa smanji ovisnost o američkoj platnoj infrastrukturi. S druge, banke upozoravaju da bi nova digitalna valuta središnje banke mogla istisnuti dio njihovih najjeftinijih izvora financiranja – depozite građana.
Tu je zabrinutost ovoga tjedna javno iznio i izvršni direktor UniCredita Andrea Orcel. Govoreći na konferenciji Morgan Stanleyja u Londonu, rekao je da bi uvođenje digitalnog eura moglo negativno utjecati na likvidnost banaka i njihove profitne marže jer bi povuklo dio maloprodajnih depozita, koji su bankama u pravilu najjeftiniji izvor financiranja. Dodao je i da UniCredit intenzivno razgovara s Europskom središnjom bankom kako bi se cilj monetarne suverenosti ostvario bez pretjerano negativnih posljedica za bankarski sektor.
U pozadini cijelog projekta nalazi se širi geopolitički problem. Velik dio europskih plaćanja i dalje prolazi kroz američku infrastrukturu, prije svega mreže poput Vise i Mastercarda, kao i globalne digitalne platforme za plaćanje. U trenutku trgovinskih napetosti, sankcija i sve izraženije geopolitičke fragmentacije, takva ovisnost za EU postaje sve manje prihvatljiva. Zato se digitalni euro sve češće predstavlja ne samo kao tehnološki projekt, nego i kao pitanje strateške autonomije Europe.
Plan ESB-a je stvoriti digitalni oblik gotovine koji bi bio izravna tražbina prema središnjoj banci, a ne prema komercijalnoj banci. Za razliku od kriptovaluta poput Bitcoina, njegova vrijednost ne bi oscilirala, a za razliku od stablecoina, imao bi status zakonskog sredstva plaćanja ako zakonodavni okvir bude usvojen. Europski parlament u svojim dokumentima digitalni euro i formalno promatra kao digitalnu dopunu fizičkom novcu.
Iz HNB-a kažu da, u trenutku kada su se određivale karakteristike digitalnog eura, u inicijalnoj fazi projekta, u Eurosustavu su prepoznate dvije ključne značajke njegova dizajna koje su potrebne za očuvanje financijske stabilnosti i nesmetano provođenje naše zajedničke monetarne politike.
“Prvo, da će digitalni euro biti oblik novca središnje banke koji neće nositi kamatu, baš kao i gotovina. I drugo, da će postojati gornja granica iznosa digitalnog eura koju će korisnici moći držati u svojim elektronskim novčanicima, odnosno u aplikaciji digitalnog eura na svom mobitelu,” izjavili su.
Ove značajke, napominju, zajedno osiguravaju da potencijalni odljevi depozita iz banaka ne budu znatni i da bankarski sektor ostane stabilan, pa čak i u kriznim situacijama. Isto tako, ovakvim dizajnom jasno se pokazalo kako digitalni euro nije zamišljen da bi postao novo sredstvo štednje ili investiranja, već bi se isključivo trebao koristiti za svakodnevna plaćanja građana u europodručju, bilo u trgovinama ili pri plaćanju usluga (restorani, frizeri itd.), bilo pri on-line kupnjama, ili za međusobne besplatne transfere novca između građana (moguće i off-line).
“Točan limit digitalnog eura kojim ćemo moći raspolagati u svom novčaniku još nije definitivno određen jer je proces donošenja zakonskog paketa u tijeku, no sveobuhvatne analize ESB-a nastojat će razviti metodologiju temeljem koje limit digitalnog eura po osobi ne bi imao nikakve nepoželjne posljedice za likvidnost i stabilnost banaka, a niti za provođenje monetarne politike,” objašnjavaju iz HNB-a.
Nadodaju kako će upravo metodologija koju je za tu potrebu razvio ESB, u konačnici pokazati na koliko će limit biti postavljen u trenutku samog lansiranja digitalnog eura. Na kraju, valja pridodati kako limit neće ograničavati građane da plate ili prime iznose eura i veće od samog limita jer će korisnici imati povezan novčanik digitalnog eura sa svojim računom u poslovnoj banci.
“To znači da ako će vam netko uplatiti 5.000 digitalnog eura, a limit digitalnog eura u novčaniku je, na primjer, 3.000 eura, iznos preko limita jednostavno će se “preliti” na vaš tekući račun, i obratno,” zaključili su.
Projekt ide dalje, ali zakon kasni
ESB je već krenuo u novu fazu projekta. Nakon završetka pripremne faze u listopadu 2025., Eurosustav je početkom ožujka objavio poziv europskim pružateljima platnih usluga da iskažu interes za sudjelovanje u pilot-programu. Pilot bi trebao trajati 12 mjeseci i započeti u drugoj polovici 2027., a služit će za testiranje tehničke i operativne spremnosti sustava u kontroliranim uvjetima. Testne transakcije neće imati status zakonskog sredstva plaćanja.
No konačna odluka o izdavanju digitalnog eura i dalje ovisi o politici. Europska komisija prijedlog uredbe predstavila je još u lipnju 2023., ali zakonodavni proces traje znatno sporije nego što se očekivalo. Europski parlament još nije dovršio vlastitu poziciju, a bez toga ne mogu početi završni pregovori između Parlamenta, Vijeća i Komisije. ESB je jasno dao do znanja da bez usvojenog zakonodavstva neće biti ni konačne odluke o izdavanju. Prema trenutačnom planu, ako regulativa bude donesena tijekom 2026., prvo izdavanje bilo bi moguće 2029. godine.
Najosjetljivije pitanje ostaje utjecaj na banke. Ako bi građani dio novca iz komercijalnih banaka prebacili u digitalni euro, banke bi ostale bez dijela stabilnih i jeftinih izvora sredstava. To je posebno važno u Europi, gdje se kreditiranje gospodarstva i dalje u velikoj mjeri oslanja upravo na bankovni sustav, a ne na tržišta kapitala.
Zato banke već mjesecima upozoravaju da digitalni euro mora biti dizajniran tako da ne izazove masovno prelijevanje depozita. Jedan od mogućih odgovora su limiti na iznose koje bi pojedinci mogli držati u digitalnom euru, kao i model u kojem bi komercijalne banke i druge platne institucije ostale ključni distributeri tog novog oblika novca. Orcelova izjava samo je najnoviji podsjetnik da financijski sektor taj rizik smatra vrlo konkretnim, a ne teorijskim.
Privatni sektor već gradi europske alternative
Istodobno, Europa ne računa samo na javni projekt. Paralelno se razvijaju i privatne inicijative, poput paneuropskih account-to-account mreža i digitalnih novčanika koje podupiru velike europske banke. Ideja je da Europa dobije slojeviti sustav: privatna rješenja za tržišno natjecanje i korisničko iskustvo, a digitalni euro kao javni oslonac koji jamči monetarni suverenitet i sigurnu infrastrukturu u pozadini.
Upravo bi takav model mogao biti politički i tržišno najrealniji. Digitalni euro sam po sebi neće riješiti sve slabosti europskog platnog sustava, ali bi mogao postati važan rezervni stup, osobito u svijetu u kojem su plaćanja sve više i pitanje geopolitike, a ne samo tehnologije.
Pročitajte još:
Zato se rasprava o digitalnom euru sve manje svodi na pitanje treba li Europi nova digitalna valuta, a sve više na pitanje kako je dizajnirati. Premalo ambiciozan model teško će promijeniti europsku ovisnost o stranim sustavima. Preagresivan model mogao bi pak potkopati bankovni sektor i otvoriti novu vrstu financijske nestabilnosti.
Za Bruxelles i Frankfurt to je sada glavni zadatak: pronaći ravnotežu između veće monetarne autonomije Europe i očuvanja stabilnosti banaka koje i dalje čine okosnicu europskog financijskog sustava.
